| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Zlatko Govedić | Subota, 18. travnja 2026. u 06:40 | Dnevno | Otvori |
U okrutnom suđenju ‘vješticama’ pogubljeno je 20 ljudi: Svjedočanstva su jeziva
MRAČNA PROŠLOST
Suđenja vješticama u Salemu danas su s pravom sinonim za najmračnije događaje u novodobnoj povijesti Sjeverne Amerike. Između veljače 1692. i svibnja 1693. u kolonijalnom Massachusettsu više od 200 ljudi bilo je optuženo za vještičarstvo. Krivima ih je bilo proglašeno 30, od čega je 20 pogubljeno.
Iako su prve optužbe krenule iz Salem Villagea (današnji Danvers), panika se brzo proširila na okolna mjesta poput Andovera i Topsfielda, a ubrzo potom i na cijelu Novu Englesku. Suđenja su vodili posebni sudovi u Salem Townu, gdje su izvršena i pogubljenja, a cijeli progon postao je najsmrtonosniji lov na vještice u Novom svijetu. S vremenom su čak i ugledni svećenici počeli sumnjati u dokaze, osobito u tzv. dokazivanje na snovima i vizijama (eng. spectral evidence), što je na koncu i dovelo do sloma procesa.
Kasnije se pokazalo da su neke od glavnih optužiteljica, uglavnom tinejdžerice, priznale da su izmislile optužbe, a vlasti su postupno poništavale presude i proglašavale suđenja nezakonitima. Danas se događaji u Salemu smatraju snažnim primjerom masovne histerije i upozorenjem na opasnosti lažnih optužbi, vjerskog ekstremizma i nepravde, dok njihov utjecaj i simbolika ostaju duboko ukorijenjeni u američkoj povijesti i kulturi.
Vjerski ekstremizam
Sve je počelo 1692. u tadašnjem Salem Villageu, kada su kći i nećakinja mjesnog velečasnog, devetogodišnja Betty Parris i jedanaestogodišnja Abigail Williams, počele pokazivati neobične simptome – vrištanje, grčeve, čudne pokrete tijela i nekontrolirano ponašanje. Ubrzo im se pridružila i dvanaestogodišnja Ann Putnam s gotovo identičnim tegobama. Djevojčice su za svoje stanje optužile tri žene: Titubu, porobljenu ženu karipskoga podrijetla iz kućanstva obitelji Parris, zatim siromašnu beskućnicu Saru Good i mještanku Saru Osborne, također društveno marginaliziranu.
Nakon višednevnih ispitivanja Good i Osborne ustrajale su u negiranju krivnje, dok je Tituba priznala da je imala vizije i da je, navodno, služila đavlu, tvrdeći pritom da u selu djeluje još vještica. To priznanje potaknulo je lavinu novih optužbi, koje su dolazile uglavnom od djevojčica i tinejdžerica. Uhićenja su zahvatila ljude svih društvenih slojeva – od prosjaka do uglednih građana, pa čak i djecu. Među optuženima se našla i četverogodišnja Dorothy Good.
Dok su optužbe stizale sa svih strana, osumnjičeni su masovno zatvarani u lokalne tamnice, ali suđenja u početku nisu mogla započeti zato što je guverner bio u Engleskoj, a kolonijalni zakoni to nisu dopuštali bez njegove prisutnosti. Kada se guverner William Phips vratio u Massachusetts u svibnju 1692., odmah je osnovao izvanredni sud kako bi se napokon sudilo svim optuženicima.
Tijekom procesa djevojke, koje su tvrdile da su zatravljene, padale su u grčeve, vrištale i opisivale osjećaje gušenja, uboda i ugriza, pa čak i prisutnost zlih duhova u sudnici. Na kraju je devetnaest ljudi proglašeno krivima i pogubljeno vješanjem, dok je jedan muškarac – Giles Corey – usmrćen pritiskom teškog kamenja nakon što je odbio iznijeti obranu. Još nekoliko optuženih preminulo je u zatvorima prije nego što su im suđenja uopće održana.
Razvoj gljivica
Val progona počeo se gasiti tek u listopadu iste godine, kada je Phips, potaknut kritikama jednog lokalnog svećenika, odlučio povući potporu suđenjima. Dodatni poticaj bila je i činjenica da je i njegova supruga u međuvremenu optužena za vještičarstvo. Guverner je zabranio nova uhićenja, raspustio posebni sud i do kraja 1693. pomilovao sve preživjele zatvorenike.
Stručnjaci već stoljećima pokušavaju pronaći pravi razlog koji je doveo do cijelog tog procesa. Jedna se teorija pokazala naročito atraktivnom. Prema njoj, histerija je bila posljedica trovanja raženom gljivicom (Claviceps purpurea) koja raste na raži te može izazvati halucinacije i paranoju. Iako zvuči uvjerljivo i jednostavno, povjesničari i znanstvenici godinama ističu da ta hipoteza nema čvrste dokaze.
Teoriju je 1976. objavila američka psihologinja Linnda R. Caporael. Ona objašnjava da konzumacija zaraženog zrna može uzrokovati ergotizam – bolest koja izaziva vrtoglavicu, halucinacije, osjećaj peckanja po koži, grčeve i snažne konvulzije. Budući da ta gljivica sadrži lizerginsku kiselinu, sličnu LSD-u, Caporael je pretpostavila da djevojke možda nisu izmišljale vizije, nego da su ih doista doživljavale zbog trovanja kontaminiranim kruhom. Teoretski, to je moguće jer su mnoge od njih živjele u istom kućanstvu ili su konzumirale hranu iz istog izvora. Usto, godina 1692. bila je neuobičajeno hladna i kišna, što je moglo pogodovati razvoju gljivica.
Zbog svoje jednostavnosti i privlačnosti, ova se teorija s vremenom toliko proširila da se ponekad spominje i u stručnoj i nastavnoj građi. Međutim, brojni povjesničari i medicinski stručnjaci brzo su počeli osporavati takvo objašnjenje, i to nedugo nakon objave prvih znanstvenih radova na tu temu. Prije svega, opisani simptomi ne podudaraju se u potpunosti s poznatim oblicima ergotizma.
Nema simptoma
Konvulzivni oblik bolesti obično je povezan s nedostatkom vitamina A, no stanovnici tog područja redovito su konzumirali mliječne proizvode i ribu pa je takav deficit bio malo vjerojatan. S druge strane, češći oblik ergotizma bez tog nedostatka uzrokuje gangrenu i ozbiljna oštećenja tkiva, a u povijesnim zapisima iz tog razdoblja nema nikakvih naznaka sličnih simptoma.
Dodatne sumnje pobuđuje i način na koji su se pojavljivali “napadaji”. Zapisi svjedoče da su se djevojke često počinjale grčiti upravo u trenucima kada bi se optužena osoba približila, kada bi ih pogledala u sudnici ili kada bi druga djevojka već pokazivala iste simptome. Takvo ponašanje više nalikuje na psihološku reakciju na određene situacije nego na trovanje hranom. Nadalje, ergotizam obično zahvaća cijela kućanstva jer svi jedu isti kruh, dok su u Salemu simptome najčešće pokazivale samo pojedine djevojke, ali ne i ostali ukućani.
Osim toga, ni priroda navodnih halucinacija ne odgovara onome što se zna o spojevima u raženoj gljivici. Oni izazivaju vizualne distorzije poput svjetlosnih obrisa i promjena percepcije, ali ne i jasne prikaze ljudi, životinja ili duhova kakve su djevojke opisivale. Usto, svjedočanstva o nadnaravnim pojavama dolazila su i iz okolnih mjesta, što bi značilo da je, prema toj teoriji, cijela regija morala konzumirati isto zaraženo žito, a za to doista ne postoje nikakvi dokazi.
Zbog svega toga većina stručnjaka danas smatra da je hipoteza o ergotizmu pogrešna te da pravi uzroci masovne paranoje leže u mnogo složenijoj kombinaciji društvenih i povijesnih čimbenika. Zapravo, odgovor ćemo pronaći u – psihologiji.
Naime, prve djevojčice koje su pokazivale simptome, Betty Parris i Abigail Williams, živjele su u kući mjesnog propovjednika Samuela Parrisa, jednog od najutjecajnijih ljudi u selu. Njegove propovijedi bile su prožete pričama o vješticama, đavlu i neprestanoj borbi protiv zla, stvarajući atmosferu straha i pritiska. Za dvoje djece odrastanje u takvom okruženju moglo je biti izrazito stresno i traumatično.
Taj stres mogao se očitovati u funkcionalnom neurološkom poremećaju – stanju koje može izazvati napadaje, drhtanje, nesvjesticu, pa čak i poremećaje vida i sluha bez jasnog fizičkog uzroka. Iako je nemoguće postaviti točnu dijagnozu stoljećima kasnije, opisani simptomi prilično se podudaraju s onim što su djevojke doživljavale. Budući da su se slične tegobe ubrzo pojavile i kod drugih, pojedini povjesničari pretpostavljaju da je riječ o obliku “masovne psihogene reakcije”, kad se simptomi šire unutar zajednice pod snažnim društvenim stresom. Taj fenomen zabilježen je i u drugim povijesnim i suvremenim slučajevima.
Vlast u rasulu
Psihologija također pomaže objasniti zašto je ostatak zajednice tako brzo prihvatio optužbe za vještičarstvo. U religijskom svjetonazoru stanovništva kolonijalne Nove Engleske vještice nisu bile metafora, nego stvarna prijetnja. Propovjednici su govorili o duhovnom ratu s đavlom, a priče o vješticama stizale su i iz Europe i iz obližnjih kolonija. Istodobno, društvo je bilo pod golemim pritiskom: ratovi s Francuzima i domorodačkim narodima, rast poreza, slabljenje gospodarstva, politička nestabilnost itd. Sve je to stvaralo osjećaj nesigurnosti i kolektivne traume. U takvom ozračju straha, ekonomske krize i vjerskog žara ideja da među njima djeluju vještice mnogima se činila ne samo uvjerljivim nego i nužnim objašnjenjem kaosa koji ih je okruživao.
Istodobno, kolonijalna vlast bila je u rasulu. Zakoni i sudovi su se mijenjali, a mnoge lokalne zajednice morale su se same snalaziti bez jasno uspostavljene administracije. Također, pad posjećenosti crkava poticao je dodatne vjerske napetosti među stanovništvom. Sve se to nadovezalo na već postojeće političke, gospodarske i duhovne sukobe, pretvarajući regiju u izrazito nestabilno okruženje, svojevrsno društveno bure baruta.
U razdobljima kriza i nesigurnosti često raste sklonost vjerovanju da nesreće uzrokuju zlonamjerne sile ili da pojedinci koriste magiju. Antropološka istraživanja pokazuju da optužbe za vještičarstvo naglo rastu kada zajednice traže krivce za vlastite probleme. Psiholozi ističu da “mehanizam žrtvenog jarca” ljudima daje prividan osjećaj kontrole: ako se pronađe i kazni “krivac”, stvara se dojam da se zajednica aktivno štiti. Istodobno, takvo prebacivanje krivnje omogućuje pojedincima da izbjegnu odgovornost i projiciraju vlastite strahove i frustracije na druge, čime se jača unutarnja kohezija grupe – barem među onima koji nisu na meti.
Prema tome, što je točno izazvalo paniku u Salemu? Vjerojatno nikada nećemo znati sa sigurnošću, no povjesničari danas uglavnom smatraju da nije postojao jedan uzrok, nego kombinacija psiholoških reakcija, društvenog stresa, svjesnih lažnih optužbi i duboke nestabilnosti zajednice. Iako je jednostavno objašnjenje o “zaraženu kruhu” privlačno, stvarnost je bila znatno složenija – i neugodnija – jer nas podsjeća da u uvjetima straha, krize i podjela gotovo svatko može nagrabusiti. Ni kriv ni dužan.