| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| V.K | Petak, 20. veljače 2026. u 14:28 | Dnevno | Otvori |
Istraživači spustili kameru 500 metara ispod Antarktike: Nisu ni slutili što će se pojaviti
I TU JE DOŠAO
U hladnim, gotovo posve mračnim dubinama Južnog oceana, ondje gdje sunčeve zrake više ne dopiru, a morsko dno izgleda poput puste, beživotne ravnice, znanstvenici su zabilježili prizor koji je iznenadio i najiskusnije istraživače. Masivni morski pas polako je klizio iznad dna na dubini na kojoj temperatura jedva prelazi jedan stupanj Celzija.
Snimka je nastala u siječnju 2025. godine u blizini Južnih Šetlandskih otoka, nedaleko od Antarktičkog poluotoka. Morski pas, procijenjene duljine između tri i četiri metra, pojavio se pred kamerom koja je bila postavljena na gotovo 500 metara dubine.
Stručnjaci su istaknuli da je prizor bio neočekivan jer se dugo smatralo da morski psi ne obitavaju u vodama Antarktike. Upravo zato ovo otkriće otvara nova pitanja o rasprostranjenosti tih grabežljivaca u najhladnijim dijelovima svjetskih oceana.
Morski pas ondje gdje ga nitko nije očekivao
„Spustili smo se ondje ne očekujući da ćemo vidjeti morske pse jer postoji opće pravilo da ih na Antarktici nema“, rekao je istraživač Alan Jamieson.
„I to nije bio nikakav mali primjerak. To je golemi morski pas. Te su životinje poput tenkova“, dodao je.
Kamera kojom upravlja Centar za dubokomorska istraživanja Minderoo-UWA, specijaliziran za proučavanje života u najdubljim dijelovima svjetskih oceana, bila je postavljena uz Južne Šetlandske otoke. To područje nalazi se unutar granica Antarktičkog oceana, poznatog i kao Južni ocean, koji se definira južno od 60. stupnja južne geografske širine.
Centar je u srijedu dao dopuštenje agenciji Associated Press za objavu snimki. Morski pas snimljen je na dubini od 490 metara, gdje je temperatura mora iznosila gotovo ledenih 1,27 stupnjeva Celzija.
Prvi zabilježeni primjerak tako daleko na jugu
Na snimci se vidi i raža koja mirno leži na morskom dnu i ne reagira na prolazak morskog psa. To nije iznenadilo znanstvenike jer je već bilo poznato da se areal rasprostranjenosti raža proteže toliko daleko na jug.
Jamieson, osnivač istraživačkog centra sa Sveučilišta Zapadne Australije, izjavio je da nije pronašao nijedan raniji zapis o morskom psu u Antarktičkom oceanu.
Peter Kyne, biolog za očuvanje prirode sa Sveučilišta Charles Darwin, koji nije sudjelovao u istraživanju, složio se da morski pas nikada prije nije bio zabilježen tako daleko na jugu.
Klimatske promjene ili dosad neotkriveni stanovnici?
Prema Kyneu, klimatske promjene i zagrijavanje oceana potencijalno bi mogli poticati morske pse na pomicanje prema hladnijim vodama južne hemisfere. No podaci o promjenama rasprostranjenosti u blizini Antarktike vrlo su ograničeni zbog izoliranosti i nepristupačnosti tog područja.
Spori dubokomorski morski psi iz porodice spavača mogli su ondje obitavati i ranije, ali ih nitko nije zabilježio.
„Ovo je sjajno. Morski pas bio je na pravome mjestu, kamera je bila na pravome mjestu i dobili su izvanrednu snimku“, rekao je Kyne. „To je prilično značajno.“
Jamieson smatra da je populacija takvih morskih pasa u Antarktičkom oceanu vjerojatno rijetka i teško uočljiva.
Zašto se zadržavao na 500 metara?
Snimljeni morski pas kretao se na dubini od oko 500 metara uz morsko dno koje se spušta prema znatno većim dubinama. Prema Jamiesonu, zadržavao se upravo na toj dubini jer je to bio najtopliji sloj među više slojeva vode koji se protežu prema površini.
Antarktički ocean izrazito je slojevit do dubine od oko 1.000 metara. Hladna, gusta voda iz dubine ne miješa se lako sa svježom vodom nastalom otapanjem leda na površini. Ta stratifikacija stvara slojeve različitih temperatura i gustoće.
Jamieson pretpostavlja da bi i drugi morski psi mogli živjeti na sličnoj dubini, hraneći se lešinama kitova, golemih lignji i drugih morskih organizama koji nakon uginuća tonu na dno.
Problem je i to što je vrlo malo istraživačkih kamera postavljeno upravo na toj dubini u antarktičkim vodama. One koje postoje mogu raditi samo tijekom ljeta na južnoj hemisferi, od prosinca do veljače.
„Preostalih 75 posto godine nitko uopće ne promatra to područje. Zato, mislim, povremeno i nailazimo na ovakva iznenađenja“, zaključio je Jamieson.