Autor Objavljeno Portal Original
Zrinka Požežanac Petak, 20. veljače 2026. u 12:41 Dnevno Otvori

Novinaru progovorio Isus s raspela: ‘Tvrdi da mu je rekao ove dvije riječi’

Potresno

Čudesno raspelo iz Limpiasa nalazi se u crkvi Svetog Petra iz 16. stoljeća u Santanderu u Španjolskoj, nedaleko od poznatih ukazanja Blažene Djevice Marije u Garabandalu. Raspelo prikazuje raspetoga Isusa u prirodnoj veličini i smješteno je izravno iznad glavnog oltara. S obje strane raspela, nešto niže, nalaze se kipovi Žalosne Djevice Marije i apostola Ivana, također u prirodnoj veličini.

Smatra se da je čudesno raspelo djelo kipara Pedra de Mene, koji je umro 1693. godine, a crkvi ga je darovao otac Diego de la Piedra Secadura, rođen u Limpiasu 1716. godine.

Raspelo predstavlja duboku meditaciju o patnjama našega Gospodina, prikazujući Ga u posljednjim trenucima agonije. Kristovo tijelo prekriveno je perizomom, pričvršćenim užetom. Stopala su položena jedno preko drugoga i probodena čavlom. Kažiprst i srednji prst obje probušene ruke blago su ispruženi, kao da daju posljednji blagoslov. Lice našega Gospodina osobito je lijepo, s očima od stakla koje gledaju prema nebu, tako da su uglavnom vidljive samo bjeloočnice.

Prvo čudo – Isusove oči na raspelu čudesno oživljavaju

Prvo zabilježeno čudo povezano s ovim raspelom dogodilo se 1914. godine, pet godina prije velikih čuda iz 1919. Svjedok tog događaja bio je don Antonio Lopez, redovnik iz reda otaca pavlina, koji su vodili koledž u Limpiasu. Njegovo svjedočanstvo glasi:
„Jednoga dana u kolovozu 1914. ušao sam u župnu crkvu u Limpiasu, po nalogu moga prijatelja don Gregorija Bringasa, kako bih popravio električno svjetlo iznad velikog oltara. Da bih mogao udobnije raditi, postavio sam dvije velike kutije na oltar i na njih naslonio ljestve, čiji su se krajevi oslanjali na zid koji služi kao podloga liku Raspetoga.
Nakon dva sata rada, želeći se malo odmoriti, počeo sam čistiti lik kako bi se jasnije vidio. Glava mi je bila u ravnini s Kristovom glavom, na udaljenosti od svega nekoliko centimetara. Bio je lijep dan i kroz prozor u svetištu ulazila je obilna svjetlost koja je osvjetljavala cijeli oltar. Dok sam s najvećom pažnjom promatrao raspelo, sa zaprepaštenjem sam primijetio da su se oči našega Gospodina postupno zatvarale. Pet minuta promatrao sam ih potpuno zatvorene.

Preplavljen strahom zbog tako neočekivanog prizora, još uvijek nisam mogao vjerovati vlastitim očima te sam se spremao sići s ljestava. No moja je zbunjenost bila tolika da me iznenada napustila snaga: izgubio sam ravnotežu, onesvijestio se i pao s ljestava na rub oltara, a zatim niz stepenice u svetište.

Nakon što sam se donekle oporavio, s mjesta na kojem sam ležao uvjerio sam se da su oči Raspetoga i dalje bile zatvorene. Brzo sam se pribrao i izišao iz crkve kako bih ispričao što se dogodilo te potražio liječnički pregled, jer me cijelo tijelo jako boljelo od pada.
Nekoliko minuta nakon izlaska iz crkve susreo sam sakristana koji je upravo namjeravao zazvoniti za Angelus, jer je bilo podne. Vidjevši me tako uznemirenog i prekrivenog prašinom, upitao me što se dogodilo. Ispričao sam mu sve, a on je rekao da nije iznenađen, jer je već čuo kako je Santo Cristo i ranije zatvarao oči te da je to vjerojatno posljedica nekog unutarnjeg mehanizma.

Misleći da bi se pokret očiju koji sam promatrao u svakom slučaju mogao pripisati nekom mehanizmu, nisam isprva pridavao veću važnost viđenome. Ipak, pokušao sam otkriti o kakvom bi se mehanizmu moglo raditi, no bez uspjeha, jer mi nitko nije mogao dati nikakve podatke o tome.

Od tada sam često čistio raspelo i pritom ga temeljito pregledavao te sam potpuno uvjeren da na njemu ne postoji nikakav izvor niti bilo kakav mehanizam. Oči su bile toliko čvrsto učvršćene da ih se čak ni snažnim pritiskom prstiju nije moglo pomaknuti ni u najmanjoj mjeri, niti ih se moglo okretati u bilo kojem smjeru, što sam više puta osobno provjerio.“
Otac Antonio Lopez zapisao je ovo svjedočanstvo na zahtjev svojih poglavara, a događaj je dugo zadržao za sebe. Tek 16. ožujka 1920., godinu dana nakon brojnih čuda iz 1919., njegova je izjava objavljena u javnosti.

Izvanredna čudesa našega Gospodina na raspelu u Limpiasu 1919. godine – Isus je ponovno oživio

U vrijeme kada su se događala brojna čuda povezana s Kristovim raspelom u Limpiasu, vjerska je praksa u selu i okolici bila u opadanju. Dana 30. ožujka 1919., dok je otac Eduardo Miqueli slavio svetu misu, dvojica drugih svećenika ispovijedala su vjernike. U tom je trenutku djevojčica od oko dvanaest godina ušla u ispovjedaonicu vlč. Jalona i rekla mu da su Kristove oči na križu zatvorene. Smatrajući to dječjom maštom, svećenik je isprva zanemario njezine riječi. No ubrzo su i druga djeca došla s istom porukom.

Ubrzo je jedan čovjek iz crkve povikao da svi pogledaju raspelo. Uslijedilo je veliko uzbuđenje: ljudi su potvrđivali da vide isto. Neki su zaplakali, drugi su vikali da su svjedoci čuda, treći su pali na koljena moleći, dok su drugi zazivali Božje milosrđe. Kad su župnika pozvali iz sakristije i rekli mu da se oči Raspetoga otvaraju i zatvaraju te da lik pomiče pogled s jedne na drugu stranu, i on je pao na koljena moleći.

Njegovu su molitvu ubrzo prekinuli vjernici koji su tvrdili da se lik znoji te su zatražili da se vlč. Jalon popne do raspela kako bi to provjerio. Popevši se, vidio je da su vrat i prsa Raspetoga prekriveni znojem. Dodirnuo je vrat i zatim pokazao narodu prste navlažene tekućinom kao potvrdu onoga što se dogodilo. Uzbuđenje se ponovno proširilo crkvom i dugo je trebalo da se ljudi smire.

Čudesna očitovanja iz 1919. se nastavljaju

Drugi niz javnih očitovanja dogodio se na Cvjetnicu, 13. travnja 1919. godine, kada su se dvojica uglednih mještana Limpiasa približila oltaru. Govoreći o halucinacijama i masovnoj histeriji dok su promatrali raspelo, jedan je iznenada pokazao prema gore i pao na koljena. U istom je trenutku i drugi muškarac pao na koljena, zaplakavši i moleći za milost, ispovijedajući svoju vjeru u čudo.

Treće očitovanje dogodilo se na Uskrs, 20. travnja, u nazočnosti skupine redovnica poznatih kao Kćeri križa, koje su vodile žensku školu u Limpiasu. Vidjele su kako se pomiču oči i usne Svetoga Krista. Čudu su svjedočili i neki od njihovih učenika, kao i skupina vjernika koji su molili svetu krunicu. O svemu su odmah obavijestili župnika. Nakon toga, manifestacije su se ponavljale gotovo svakodnevno od 24. travnja.

Kako se moglo očekivati, crkva je ubrzo bila ispunjena hodočasnicima iz Limpiasa i okolnih gradova, koji su se nadali svjedočiti čudu. Velečasni barun von Kleist izvijestio je:
„Mnogi su govorili da ih je Spasitelj gledao – neke blagim, druge ozbiljnim, a treće prodornim i strogim pogledom. Mnogi su vidjeli suze u Njegovim očima; drugi su primijetili kapljice krvi kako se slijevaju niz sljepoočnice probodene trnovom krunom; neki su na Njegovim usnama vidjeli pjenu, a na tijelu znoj. Drugi su pak vidjeli kako pomiče oči s jedne na drugu stranu i prelazi pogledom preko cijelog mnoštva; ili kako očima čini pokret blagoslova, kao da daje blagoslov; kako istodobno pomiče trnovom okrunjenu glavu s jedne strane na drugu. Neki su imali dojam da se iz Njegovih grudi otrgnuo dubok, bolan uzdah; drugi su vjerovali da su Ga vidjeli kako šapće. Ukratko, zabilježene su najrazličitije manifestacije na ovom raspelu.“

Dvije riječi Isusa

Zbog novinskih izvještaja hodočašća su počela stizati u Limpias iz bližih i udaljenijih gradova. Vijesti o čudesnom raspelu proširile su se po cijeloj Španjolskoj, a potom i u druge zemlje, uključujući Sjedinjene Američke Države.
Jedan novinar, koji je sa zaprepaštenjem promatrao kretanje očiju i usta našega Gospodina, izjavio je:
„Mogao sam opaziti dva pokreta čeljusne kosti, kao da usnama izgovara dva sloga. Čvrsto sam zatvorio oči i u sebi upitao: ‘Što govoriš?’ Odgovor nije dugo čekao, jer sam u nutrini jasno čuo značajne i blagoslovljene riječi: ‘Voli me!’“
Novinar se rasplakao, pokajao i duboko promijenio.

Jedna rana skupina hodočasnika iz Amerike, predvođena biskupom iz Toleda Josephom Schrembsom, stigla je u Limpias 1919. godine. Sredinom studenoga iste godine u Limpias je pristiglo čak 66 hodočasničkih vlakova. Do 1921. broj hodočasnika narastao je do te mjere da je zabilježeno kako je broj stranih posjetitelja premašio broj hodočasnika u Lourdesu.

Osam tisuća svjedočanstava

Osim toga, Limpias su posjetili brojni prinčevi, baruni, političari i drugi uglednici, kao i istaknuti crkveni dostojanstvenici iz Španjolske – biskupi i kardinali – te nadbiskupi iz Meksika, Perua, Manile, Kube i drugih zemalja.

U sakristiji crkve u Limpiasu čuvaju se brojni albumi s više od 8.000 svjedočanstava osoba koje su tvrdile da su vidjele čudesna očitovanja, od kojih je 2.500 dano pod prisegom. Među svjedocima bili su redovnici i redovnice, svećenici, liječnici, odvjetnici, profesori i rektori sveučilišta, časnici, trgovci, radnici, seljaci, nevjernici, pa čak i ateisti.
Postoje i stotine svjedočanstava iz cijeloga svijeta. Primjerice, otac Celestino Maria de Pozuelo, kapucin, posjetio je Limpias 29. srpnja 1919. i sastavio detaljno izvješće u kojem navodi: „… Lice je odavalo živopisan izraz boli; tijelo je bilo modrikaste boje, kao da je pretrpjelo okrutne udarce, i bilo je okupano znojem.“
Otac Valentin Incio iz Gijona posjetio je Limpias 4. kolovoza 1919. godine i pridružio se skupini hodočasnika koja je svjedočila čudu. U skupini je bilo tridesetak do četrdesetak ljudi, još dvojica svećenika, deset mornara i jedna žena koja je plakala od dubokih osjećaja. Otac Incio zapisao je:
„U početku se činilo da je naš Gospodin živ; glava je zadržavala uobičajeni položaj, lice prirodan izraz, ali oči su bile pune života i gledale su u različitim smjerovima… Zatim je pogled bio usmjeren prema središtu, gdje su stajali mornari, nad kojima se dugo zadržao; potom je pogledao ulijevo prema sakristiji iznimno strogim pogledom koji je neko vrijeme zadržao.

Tada je nastupio najdirljiviji trenutak od svih. Isus nas je gledao tako nježno i ljubazno, tako izražajno, s tolikom ljubavlju i božanskom snagom, da smo pali na koljena, plakali i klanjali se Kristu. Zatim je naš Gospodin nastavio pomicati kapke i oči, koje su blistale kao da su ispunjene suzama, a potom je nježno pomicao usnama kao da nešto govori ili moli.
U isto vrijeme gospođa koja je stajala pokraj mene tvrdila je da je vidjela Učitelja kako pokušava pomaknuti ruke i osloboditi ih s križa.“