| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| S.V. | Petak, 20. veljače 2026. u 19:41 | Dnevno | Otvori |
Hrvatice više zovu i pitaju mogu li u vojsku: ‘Muškarci uglavnom pitaju kako da to izbjegnu’
IVANA CVITKOVIĆ
Natporučnica Ivana Cvitković časnica je za informiranje i promidžbu u MORH-u. U podcastu je ispričala o svojem zanimljivom putu od studentice ekonomije i prijave na dragovoljno vojno osposobljavanje do izobrazbe za časnicu Oružanih snaga Republike Hrvatske, o tome što ju je motiviralo da odabere vojni poziv, ali i o svakodnevici vojnog života danas.
Završavala je Ekonomski fakultet u Splitu i, kako kaže, razmišljala kamo će je taj put odvesti. Biti službenica u banci tada joj se činilo “dosadnjikavim” i takva budućnost nije je ispunjavala.
Potom je, prisjeća se, sasvim slučajno upoznala djelatnu vojnu osobu, vojnog pilota, koji joj je ispričao svoj profesionalni put i rekao da ni za nju nije kasno prijaviti se u vojnu službu, a taj razgovor ju je impresionirao.
“Na liječničkom sam ugledala tu ženu”
“To mi je zvučalo wow. Stvarno je ostavilo dojam na mene, ta dostojanstvenost i autoritet, to mi je bilo vrlo privlačno i nešto drukčije. Jednostavno mi je palo na pamet – pa mogla bih ja to probati, zašto ne. Prvi korak bio je da se prijavim na dragovoljno vojno osposobljavanje. Iskreno, uopće nisam vjerovala u sebe niti sam znala kako to izgleda i što me čeka, ali znala sam da želim postati časnica Oružanih snaga Republike Hrvatske i odlučila sam probati, pa što bude”, rekla je u podcastu Morhologija.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka s početka puta dogodio se tijekom liječničkog pregleda, gdje je, kako kaže, ugledala prekrasnu ženu u službenoj odori. “Kad sam nju vidjela, meni je to bilo kao u filmu”.
Nakon temeljne obuke slijedila je specijalistička vojna obuka u trajanju od tri mjeseca, a prvo postavljenje dobila je u 1. motoriziranoj bojni Vukovi u Gospiću. Zbog završenog fakulteta, upućena je na temeljnu časničku izobrazbu. Na pitanje je li ikada pomišljala odustati i što joj je bilo najteže, odgovara: “Ona prva tri ili četiri dana mi je bilo – što je meni ovo trebalo, gdje sam došla?”
Promjena je, kaže, bila radikalna: “Jedina šminka su maskirne boje, ali odlučila sam sebi dokazati da mogu izdržati ‘i u štikli i u čizmi’. Na kraju dvomjesečne obuke osjećaji su bili potpuno drukčiji. Bilo nam je žao što je to gotovo. Bilo je i suza.”
Danas radi u sustavu informiranja i promidžbe. Posao podrazumijeva svakodnevnu komunikaciju s javnošću, sa srednjoškolcima, studentima, roditeljima, ali i građanima svih generacija. Kada govori o današnjoj dužnosti, naglašava da joj je upravo operativno iskustvo dalo širinu. “To je vrlo zanimljiv, dinamičan i izazovan posao. Moje iskustvo rada u manevarskoj postrojbi, a potom i rada s kadetima, gdje sam bila zapovjednik voda, kasnije zapovjednik satnije, danas mi uvelike pomaže.”
Žene češće pitaju mogu li se prijaviti
Smatra da predrasude o vojsci i dalje postoje. “Vojska nije samo oružje i rat. Vojska ima logistiku, IT i inženjerstvo, a tu je i humanitarna dimenzija, pomoć u poplavama, potresima i mirovnim misijama. U neposrednom kontaktu s građanima, predrasude brzo nestaju. Kad nas vide u odori i kad pričamo svoja iskustva, vide da smo normalni ljudi. Imamo svoje radno vrijeme, prijatelje, obitelj. Ovo je posao, samo što je odgovoran.”
Ročnicima poručuje neka se ne boje testirati svoje granice: “Temeljno vojno osposobljavanje traje kratko, ali vrijednosti koje se ondje usvoje traju do kraja života. Što se tiče prijava za osposobljavanje, ponekad se čini kako ima čak i više upita od žena nego od muškaraca. Žene češće pitaju mogu li se prijaviti, kako to izgleda i kako je ženama u vojsci. Muškarci, s druge strane, pitaju hoće li s 27 godina doći na red za temeljno vojno osposobljavanje, što ako studiraju i hoće li morati ići. Dakle, više slušamo takva pitanja od muškaraca, dok žene pitaju kako doći i kako sve to izgleda. Dolaze neka druga vremena.”