| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Zrinka Požežanac | Utorak, 17. veljače 2026. u 20:42 | Dnevno | Otvori |
Zapanjujuća priča dječaka koji tvrdi da mu je Isus pokazao raj: Rekao mu je vrlo moćnu rečenicu
S četiri godine
Dječak Manuel Fodera je rođen 21. lipnja 2001. godine u Calatafimiju, gradiću od svega šest tisuća stanovnika u pokrajini Trapani na Siciliji. Najmlađi u obitelji, stigao je kao dar – Francesco i Stefania već su bili tinejdžeri kada se rodio njihov brat, kojega su dočekali s velikom nježnošću i radošću.
Odrastao je u kršćanskoj obitelji, u ozračju jednostavne, tople i žive vjere. Činilo se da sve ide uobičajenim tijekom, sve do ljeta 2005. godine. U dobi od samo četiri godine Manuel se počeo žaliti na snažne bolove u desnoj nozi, praćene visokom temperaturom i gubitkom apetita. Nekoliko dana kasnije zaprimljen je u dječju bolnicu u Palermu, gdje mu je dijagnosticirana „masivna infiltracija neuroblastoma stadija IV, proširena na ilijačnu kristu zdjelice“.
Tada započinje njegov petogodišnji “Križni put”. Mali Manuel prošao je kroz niz teških operacija, trideset ciklusa kemoterapije, transplantacije, transfuzije krvi i bolove koje je teško opisati riječima. No to je istodobno postao i početak nečega neočekivanog: putovanja duboke radosti, unutarnjeg mira i intimnog prijateljstva s Isusom, koje je nadilazilo njegovu dob.
Odvedi me u kapelu, želim vidjeti Isusa
Isprva je plakao jer nije mogao ići u školu i igrati se s prijateljima. A onda se dogodilo nešto neobjašnjivo. Dijete je iznenada prihvatilo liječenje s mirom i poslušnošću, kao da je razumjelo smisao patnje. Prva je tu promjenu primijetila sestra Priska, franjevka iz bolnice: „Bio je jako malen, imao je samo četiri godine. Dolazio mi je govoreći: ‘Sestro Priska, odvedi me u kapelu, želim vidjeti Isusa.’
Uzela bih ga u naručje i približila tabernakulu. Bio je presretan jer je želio biti Isusov najdraži prijatelj.“ Zajedno su molili krunicu, a redovnica je ostajala zadivljena slušajući kako dječak napamet izgovara litanije. Po povratku kući, Manuel je često molio obitelj da mole krunicu s njim. „Zdravomarije mi pomažu… one čine da bol nestane… daju mi snagu i mir.“ Njegov odnos s Gospom postajao je sve dublji i gotovo opipljiv.
Jednoga dana, iscrpljen i izmučen terapijama, Manuel je zamolio Gospu za znak njezine blizine. Bio je seoski blagdan. „Mama! Gospa mi je rekla: ‘Ti si moja radost i danas ću za tebe prirediti vatromet.’“ Majka mu je objasnila da vatromet nije planiran. No navečer je nebo obasjala svjetlost. „Vidiš, mama? Gospa mi je rekla: ‘Ovo je za tebe.’“
Prva pričest koja je dirnula Crkvu
Iako je imao tek šest godina, Manuel je silno želio primiti Isusa u Euharistiji. Zbog njegove zrelosti u vjeri i teškog zdravstvenog stanja, biskup Trapana dao je iznimno dopuštenje. Dana 13. listopada 2007. Manuel je primio prvu pričest. Tog jutra nije mogao ustati od bolova, no u podne su oni iznenada nestali.
„Gospa mi je rekla: ‘Manuel ne može primiti Isusa šepajući.’ Zato me izliječila.“ Kasnije je zapisao: „Želim primiti Isusa u svoje srce kako bi On zauvijek bio moj najbolji prijatelj. On je moja snaga, moja radost i moj lijek.“ Biskupa je zamolio nešto neobično: „Recite svećenicima da nakon pričesti ostave barem pet minuta tišine. Posljednja osoba koja primi Isusa nema vremena ni reći Mu ‘bok’.“
U jednom pismu napisao je riječi koje su kasnije obišle svijet: „Isus je prisutan u Euharistiji. Zatvori oči, budi u tišini i dogodit će se nešto prekrasno: bomba milosti!“
Isus mi je rekao da sam ratnik svijetla
Nakon pričesti, Isus mu je rekao: „Uvijek pokazuj drugima moju radost. Budi ratnik svjetla usred tame.“
Manuel je s nevjerojatnom jasnoćom shvaćao smisao svoje patnje: „Isus mi je dao patnju jer mu je potrebna da spasi svijet.“ Često je govorio: „Moramo dovesti Isusu što više duša.“
Pred kraj života, suočen s neizdrživim bolovima i novim tumorima u glavi, Manuel je rekao da mu je Isus dao „dva trna iz svoje krune“ – dar koji se savršeno podudarao s liječničkim nalazima. Na svoj posljednji rođendan, 21. lipnja 2010., rekao je prijateljima: „Isus mi je pokazao raj. Umrijet ću s devet godina, ali nakon toga ću zagrliti mamu i svoje voljene.“
Posljednje riječi
Dana 20. srpnja 2010., s krunicom u rukama, nakon svete pričesti, Manuel je tiho šapnuo: „Završio sam.“ Svojoj je majci ostavio nalog da ga odjene u prvopričesničko odijelo i položi glavu na Bibliju otvorenu na Jeremiji 17,14: „Ozdravi me, Gospodine… jer ti si moja hvala.“
Njegova majka Enza ispunila je obećanje i napisala knjigu Manuel: “Mali ratnik svjetla”, temeljenu na dnevniku njihove zajedničke patnje i nade. Kako je rekao biskup Trapana: „Manuel nas je iz svog kreveta naučio povjerenju u život koji nikada ne umire.“