| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Zrinka Požežanac | Subota, 14. veljače 2026. u 13:59 | Dnevno | Otvori |
Pjesma župnika uzdrmala vjernike: ‘Probudi se Crkvo, zar ne vidiš plamen, sve gori u laži, a mi vičemo Amen’
Ispovijed s asfalta
Župa svetog Leopolda Mandića na zagrebačkom Voltinu sve je samo ne obična župa. Razlog tomu nije program, ni raspored misa, nego njezin župnik – svećenik koji svakodnevno živi Evanđelje na način koji se rijetko viđa. Riječ je o Željku Lovriću, pjesniku, slikaru i glazbeniku, čovjeku koji se bez zadrške svrstava uz malene, nevidljive i zaboravljene.
On je svećenik koji se ne boji zaprljati svoje svećeničko ruho – ni kistom, ni prašinom s ceste, ni blizinom krhkih stvorenja – jer za njega Evanđelje nije apstraktna ideja, nego život koji se živi u svakom koraku. Često ćete ga vidjeti u društvu njegova psa Dantea, ali i u društvu drugih životinja, a prije svega ljudi: svojih župljana, ali i onih koji to formalno nisu. Ljudi s “druge planete”, iz svjetova za koje samo pjesnici i Bog znaju da postoje.
Ispovijed s asfalta
Njegova je župa puna grešnika, a svaki mjesec donosi nešto novo – neku ideju, nadahnuće, pokret. Sve to pomalo odskače od naše ustaljene slike zlata i srebra na oltarima, od svetaca u prvim redovima i sigurnih, uglađenih pobožnosti. Ovo je župa u kojoj se istodobno osjeća miris smrtnosti i besmrtnosti.
U nju dođeš i zastaneš u istini – onoj čistoj, nepatvorenoj, koja ti bez uljepšavanja otkriva rane koje još krvare, ali i Krista koji ih, zamislite, želi i ljubi. Koliko god bile gnojne, zapuštene i od ovoga svijeta odbačene.
To je župa u kojoj župnik ne propovijeda samo s ambona, nego i s asfalta. O tome je Željko Lovrić napisao pjesmu. I uglazbio ju je. I objavio. I njome potresao mnoga srca – bila ona spremna ili posve nespremna za istinu.
“Probudi se Crkvo, zar ne vidiš plamen sve gori u laži, a mi vičemo Amen!”