| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Zlatko Govedić | Subota, 20. prosinca 2025. u 06:58 | Dnevno | Otvori |
Kako je nastao jezik? Postoje brojne teorije, ali u jednom se svi slažu
BROJNE HIPOTEZE
Jezik je možda najveće čudo ljudske vrste – alat kojim oblikujemo misli, gradimo društva i prenosimo svjetove iz uma u um. No kako je jezik uopće nastao? To pitanje stoljećima potiče maštu lingvista, antropologa i filozofa, a odgovori se kriju negdje duboko u evolucijskoj prošlosti.
U 19. stoljeću pojavile su se brojne hipoteze o nastanku jezika, koje nose pomalo šaljiva imena. “Teorija bow-wow” tvrdi da su ljudi oponašali zvukove prirode – lavež pasa, žubor potoka, šuštanje lišća ili pjev ptica – te tako oblikovali prve riječi. “Teorija pooh-pooh” pak polazi od pretpostavke da su se počeci govora rodili iz spontanih uzvika emocija: straha (“jao”), smijeha (“ha-ha”), tuge (“šmrc”), divljenja (“opa”) i sličnih izljeva osjećaja.
Prema “teoriji ding-dong“, naši su davni preci imenovali predmete oponašajući zvuk koji nastaje kad ih dodirnu ili udare – drugačije zvuči željezo, kamen ili drvo, pa su ljudi tim zvukovima pokušali “uhvatiti” njihovu prirodu.
Cjelovita rješenja?
Zatim se pojavila “teorija yo-he-ho” koja povezuje jezik s ritmičnim zvukovima zajedničkog rada. Dok su gradili skloništa ili podizali teret, morali su komunicirati naredbama poput “povuci!”, “gurni!”, “digni!”, pa je iz tih ritmičnih uzvika, možda, izrastao cijeli jezik. “Teorija ta-ta” pak tvrdi da su pokreti jezika i usana oponašali geste ruku i tijela, dok “teorija la-la” vidi izvore jezika u igri, pjesmi i umjetničkom izražavanju – u zvuku koji je prije svega bio izraz osjećaja i ljepote.
Premda su sve te ideje maštovite i duhovite, suvremena lingvistika i antropologija danas ih odbacuju kao cjelovita objašnjenja. Jezik je previše složen da bi proizišao iz jednog izvora.
Pokušaji da se objasni podrijetlo jezika oduvijek su izazivali kontroverzije. Toliko, da je još 60-ih 19. stoljeća Pariško lingvističko društvo svojim članovima izričito zabranilo raspravljati o toj temi. Istim su putem ubrzo krenuli i britanski lingvisti.
Strahovalo se da bi žustre debate mogle izazvati ozbiljne sukobe među znanstvenicima – jer su se mišljenja razilazila ne samo o podrijetlu nego i o samoj prirodi jezika. Iako su danas takve zabrane stvar prošlosti, rasprave o tome kada je i kako jezik nastao i dalje izazivaju duboke podjele.
Ozbiljni sukobi
Za početak, moramo znati što je zapravo jezik. Životinje također komuniciraju: pčele plešu kako bi pokazale gdje se nalazi nektar, prerijski psi imaju različite uzbune za različite grabežljivce, dok je čuveni žako (Psittacus erithacus, vrsta papige) imenom Alex (1976. – 2007.) iz SAD-a navodno poznavao više od stotinu riječi koje je koristio za prepoznavanje predmeta i odgovaranje na jednostavna pitanja. Pa ipak, ništa od toga nije ni približno ljudskom jezičnom izražavanju.
Ono što ljudski jezik čini jedinstvenim jest “jezična rekurzija”. Ona se definira kao “ponavljanje određene kategorije na različitim hijerarhijskim razinama”. Školski primjer jezične rekurzije jest rečenica: “Sreo je čovjeka koji je čitao knjigu koju je napisao predsjednik koji je vodio državu…” U navedenome se primjeru ponavljanje umetnutih rečeničnih skupina naziva rekurzijom. Američki lingvist Noam Chomsky (97) smatra da je jezična rekurzija bitno obilježje ljudskoga jezika koje omogućuje beskonačnu produkciju novih izričaja, tj. stvaranje beskonačnog broja rečenica i izražavanje apstraktnih odnosa između njih.
Rekurzija je neodvojiva od sintakse – skupa pravila koja određuju kako se riječi slažu u sintagme i rečenice. Po tome se ljudski jezik razlikuje od životinjske komunikacije. Jezik, dakle, zahtijeva dvostruku vještinu: kognitivnu sposobnost razumijevanja takvih odnosa i fizičku sposobnost njihova izražavanja – preciznu kontrolu glasa, daha, jezika i usana.
Otkako su ljudi počeli razmišljati o vlastitome jeziku, jedno od ključnih pitanja glasi: Je li se jezik razvio postupno ili je nastao naglo, gotovo odjednom?
Prema prvoj teoriji, jezik je toliko složen da se morao razvijati u malim koracima, tijekom dugog razdoblja. Ljudske su se kognitivne sposobnosti i jezik, po tom shvaćanju, razvijali zajedno: prirodna selekcija poticala je svaku novu sposobnost – bolju artikulaciju, veću društvenu suradnju, složenije oblike razmišljanja – dok se naposljetku nije oblikovao potpuno razvijen jezični sustav.
Druga hipoteza tvrdi suprotno: evolucija jezika dogodila se naglo, gotovo skokovito. U tom scenariju, prirodna selekcija nije izravno oblikovala jezik, nego niz drugih osobina koje su ga kasnije omogućile. Na primjer, mozak se mogao povećati zbog potrebe za izradom alata, a sluh se prilagodio tonovima iz okoliša.
Nalazi u pećini
Kad su se te sposobnosti spojile – motorička kontrola, percepcija zvuka i sposobnost simboličkog mišljenja – bio je dovoljan tek mali evolucijski pomak da se sve to preobrazi u jezik.
No kako to dokazati? Jezik ne ostavlja tragove u fosilima. Najstariji tragovi pisma, poput mezopotamskog klinastog pisma starog oko 5000 godina, predstavljaju tek vrh ledenog brijega. Znanstvenici su sigurni da je jezik mnogo stariji, jer su mnoge ljudske tvorevine – oruđe, skloništa, zajednički lov – jednostavno nezamislive bez razvijene komunikacije. Kako biste, primjerice, bez riječi nekomu objasnili kako izgraditi zaklon ili napraviti zamku?
Zato se tragovi jezika traže neizravno – u simbolima i artefaktima koji pokazuju sposobnost apstraktnog mišljenja. Jezik ne može postojati bez svijesti o simbolu: riječ može predstavljati objekt, ali nije sâm objekt. Ta moć zamjene stvarnosti znakom omogućila nam je da govorimo o stvarima koje nisu prisutne – o prošlosti, budućnosti, pa čak i o apstraktnim pojmovima poput straha, ljubavi ili smrti.
U pećini Blombos u Južnoj Africi otkriveni su geometrijski uzorci urezani prije otprilike 75.000 godina, koji se ponavljaju i time sugeriraju simboličko značenje. Još stariji nalazi dolaze iz Maroka: školjke s probušenim rupicama, stare oko 82.000 godina, vjerojatno nošene kao ukrasi ili amuleti. Ti tihi predmeti svjedoče o svijetu u kojem su ljudi već razlikovali znak od stvari.
Većina jezika na svijetu oslanja se na govor, a govor je pravo čudo koordinacije. Zahtijeva preciznu kontrolu daha, fine pokrete mišića i mrežu živaca koji sve to usklađuju u djeliću sekunde. Fosilni zapisi otkrivaju da je kanal kroz koji prolaze ti živci bio znatno širi kod ljudi i neandertalaca nego kod starijih ljudskih vrsta. To upućuje na to da su i jedni i drugi imali bolju kontrolu nad plućima i glasnicama – dakle, bili su anatomski spremni za artikulirani govor.
Širok raspon
Ključnu ulogu ima i vokalni trakt: sustav koji uključuje prostor između glasnica, ždrijelo, usnu šupljinu, jezik, stražnje (meko) nepce, srednje nepce, prednje (tvrdo) nepce, nadzubno meso, zube, usne, resicu i nosnu šupljinu.
Položaj ljudskih glasnica predstavlja zanimljiv evolucijski kompromis – omogućuje nam širok raspon glasova, ali istodobno povećava rizik od gušenja. Evolucija je, dakle, “odabrala” govor nauštrb sigurnosti.
Čak i naše unutarnje uho nosi tragove prilagodbe jeziku. Koščice u njemu posebno su osjetljive na frekvencijski raspon ljudskog govora, što ukazuje na to da se naš sluh fino podesio na razumijevanje drugih govornika. Zanimljivo, slične anatomske promjene pronađene su i kod neandertalaca. To otvara dvije mogućnosti: ili su neandertalci neovisno razvili sposobnost govora, ili su i oni i naši preci naslijedili taj potencijal još prije razdvajanja vrsta – prije više od 400.000 godina.
Dodatne tragove pruža mozak. Iako se on sâm ne fosilizira, znanstvenici proučavaju tzv. endokaste – kamene otiske unutrašnjosti lubanje – koji otkrivaju oblik pojedinih moždanih regija. Posebna pozornost posvećena je područjima povezanima s jezikom kod modernih ljudi: Brocinu i Wernickeovu području. Oba se nalaze na površini mozga pa su njihovi oblici vidljivi i na fosilnim otiscima.
Zanimljivo, regije slične tim područjima postoje i kod čovjekolikih majmuna i pavijana. To znači da su takve strukture postojale već prije 20 do 30 milijuna godina, mnogo prije pojave čovjeka. No iako ih te vrste imaju, ne koriste ih za jezik. Vjerojatno su te moždane regije izvorno služile drugim funkcijama – možda za složenu motoričku koordinaciju – pa su tek kasnije, u ljudskoj evoluciji, preuzele novu svrhu: artikulirani govor.
Istraživanje gena
Najzad, i naša genetika čuva tragove te promjene. Istraživači su otkrili gen nazvan FOXP2 koji kod mnogih kralježnjaka upravlja sposobnošću vokalne proizvodnje i učenja. Ljudska varijanta tog gena sadrži specifičnu mutaciju koja nas razlikuje od drugih vrsta – mutaciju koja utječe na razvoj područja mozga zaduženih za govor i jezično učenje. No ista je mutacija pronađena i kod neandertalaca, što znači da je stara najmanje 400.000 godina. Drugim riječima, biološke pretpostavke za govor postojale su mnogo prije nego što je izgovorena prva riječ.
Danas poznajemo više od 7000 jezika, svaki sa svojim leksičkim sustavom i gramatičkim pravilima, no svi oni proizlaze iz iste urođene sposobnosti – našeg biološkog kapaciteta za simboličku komunikaciju.
Znanstvenici zato pretpostavljaju da se kapacitet za jezik razvio dok je Homo sapiens još živio u Africi, prije nego što je krenuo u velike migracije. Sve ljudske populacije, bez obzira na kasniju raznolikost, naslijedile su taj temeljni dar od zajedničkih predaka.
Genetska istraživanja pokazala su da su se preci kojsanskih naroda iz južne Afrike prvi odvojili od ostatka ljudske populacije. Analizom njihova genoma i usporedbom s drugim skupinama, znanstvenici mogu odrediti trenutak razdvajanja promatrajući broj nakupljenih mutacija u DNK-u. Budući da se mutacije događaju relativno stalnim tempom, taj broj djeluje poput sata koji mjeri duboko vrijeme. Prema tim podacima, razdvajanje se dogodilo prije otprilike 135.000 godina.
To, naravno, ne znači da je tada nastao jezik, nego da je sposobnost za jezik već postojala. Simboličko ponašanje, koje pokazuje da smo jezik uistinu i koristili, javlja se znatno kasnije, barem 50.000 godina poslije.
Jedno od mogućih objašnjenja glasi da su fizičke strukture potrebne za govor evoluirale prije nego što su se ljudi i neandertalci razdvojili. U našoj se lozi potom razvijao kognitivni sloj: sposobnost apstraktnog mišljenja, planiranja i stvaranja simbola. A onda, prije nekih 80.000 godina, sve je sjelo na svoje mjesto – govor, razumijevanje i moderna ljudska svijest stopili su se u ono što danas nazivamo jezikom.
Možda nikada nećemo znati točan trenutak kada su prve riječi proizišle iz tišine, ali potraga za odgovorom sama je po sebi dokaz koliko nas jezik fascinira i određuje. On je alat kojim pokušavamo razumjeti vlastito podrijetlo – i upravo zahvaljujući njemu, možemo o tome neprestano govoriti.