Autor	Objavljeno	Portal	Original
Iva Međugorac/7dnevno	Nedjelja, 14. prosinca 2025. u 17:37	Dnevno	Otvori

Velečasni Žaci je uvjerljivo najneobičniji svećenik u Hrvatskoj: Njegov projekt Prekinimo tišinu glasno će odjeknuti

LEGENDARAN JE

Već pri prvom susretu s velečasnim Željkom Lovrićem koji djeluje u Župi sv. Leopolda Mandića u zagrebačkom Voltinu može se zaključiti kako “Žaci”, kako ga od milja zovu župljani, nije tipičan svećenik koji bi se uklopio u stereotipnu sliku “Božjeg sluge”. Vjerojatno je baš zbog toga nedavno u njegovoj župi u realizaciju krenuo projekt “ViolinMusic4All: Prekinimo tišinu”, koji je osmislila violinistica Renata Novoselec, a Lovrić ga je prigrlio znajući da su mu u fokusu gluhe i nagluhe te osobe s nekim drugim poteškoćama.

Temelj inovacije, pa i svojevrsno Božje čudo, svakako je to što se sviranje violine ne oslanja na sluh i tonalizaciju, nego na osjetilo dodira i vibracije. U haptičkoj pedagogiji izvođači osjećaju vibracije note cijelim tijelom jer im prsni koš rezonira s violinom. Vibracije se prenose kroz kožu, kosti, krv i pluća, pa tako sviranje violine prestaje biti privilegij osoba s glazbenim sluhom, a jedini je uvjet želja za znanjem. Sviranje violine pomaže učenicima u rehabilitaciji sluha i govora pa postaje pravi terapijski proces kojim se ruše predrasude.

One su srušene i velikim koncertom održanim 30. studenoga u Lovrićevoj župi, gdje su sudionici nastupili u pratnji etabliranih svjetskih imena klasične glazbe. Projekt koji je gluhoj djeci omogućio da zasviraju violinu u Lovrićevoj je župi zaživio zahvaljujući i angažmanu njegove prijateljice Renate, te je bio povod za razgovor s ovim osebujnim župnikom.

* Kako i kada ste osjetili svećenički poziv?
Imao sam sedam godina kad sam počeo ministrirati, ali priča počinje ranije. Pitao sam baku tko živi u crkvi, a ona je rekla: “Isus.” Iako sam znao da je umro, potvrdila je da je “to onaj striček s kojim pričaš kad ti iskipi juha, kad tuča pada, i ono kad si jednom plakala navečer u sobi”. Ušli smo u tu kuću i ugledao sam župnika. Otrgnuo sam se baki, potrčao k njemu i čvrsto ga zagrlio rekavši: “Isuse, pa ti si živ!” Župnik je rekao: “Nisam Isus, ja mu samo služim.” I poveo me na moj životni put.
Nakon sjemeništa i gimnazije, nekoliko mjeseci prije ređenja, pobjegao sam. Imao sam 24 godine i bio sam pun sumnji. U svojim sumnjama upoznao sam divnu dušu koja mi je bila poslana od Boga da dam jasan odgovor na pitanje što je moja životna esencija. Ona mi je, nakon čudesnog ozdravljenja jednog djeteta koje me bacilo na koljena, dala blagoslov da odem prema oltaru. Tri mjeseca prije ređenja umrla mi je majka. Cijeli život me iskušavao. Ni od koga podržavan – samo moja borba i ja… I evo tu sam.

* Kako je tekao vaš svećenički put?
Nakon što sam prebrodio sve kušnje poziva, svećenički put je započeo 2000. Zaređen sam za đakona u Zagrebačkoj katedrali, gdje sam i služio đakonat, uz posluživanje u Župi sv. Petra u Vlaškoj. Za svećenika sam zaređen 29. lipnja 2001. Moja prva služba, u trajanju od četiri godine, bila je kapelanska služba u Župi Svih svetih u Sesvetama. Nakon toga, još godinu dana bio sam kapelan u Župi svetoga Petra. To iskustvo gradskog pastorala poslužilo mi je za prvi dekret župnika, koji sam tri godine služio u seoskoj župi Zajezda. Službu u Zagrebu nastavio sam kao župnik u centru grada, u Župi svete Terezije od Djeteta Isusa, gdje sam bio četiri godine. Službu župnika nastavljam ovdje, u Voltinu, od 2013., gdje s Božjom pomoći dovršavamo cijelu crkvu i pastoralni centar.

* Kako vas je put doveo u Voltino?
Stigao sam u Voltino 2013. po dekretu kardinala Josipa Bozanića. Kardinal se jedini ponio očinski prema meni kada me moj varaždinski biskup odbacio. Da nije bilo Bozanića, ja danas ne bih bio svećenik; hvala mu što je u meni vidio budućeg svećenika, a ne lutalicu. Župa Ljubljanica – Voltino kao sljedeća destinacija iznenadila me jer je to dio “crvene Trešnjevke” – područje koje je stasalo na tekovinama komunističkog režima. Prva crkva zapadno od Kaptola tu je nastala 60-ih, a kripta joj je služila kao radnička blagovaonica. Dočekala me “roh bau” crkva i pastoralni centar koji je vapio za pothvatima mjerljivima u milijunima. Poljuljala me ta spoznaja, no ne do predaje. Dočekala me i velika većina vjernika i građana koji su dostojno dočekali novoga župnika. Kad me netko pita želim li ostati, kažem: da, do groba. Jer ove vrbe i ova topola što su već visoki kao i crkva imaju dubinu korijena – kao i ja.

* Teško je pobrojiti sve projekte koje ste pokrenuli u župi, možete li izdvojiti one na koje ste posebno ponosni?
U ovih 13 godina napravili smo mnogo, ali najponosniji sam na ono što oplemenjuje dušu i tijelo župe: viseći strop u crkvi, klupe od hrastovine za sljedećih tisuću godina te oltarni “Poliptih milosrđa” i velebni vitraj “Povijest spasenja” majstora Marijana Jakubina. Trenutno smo fokusirani na krunu cijelog projekta: dovršavanje oltarnog prostora prema idejnom projektu profesora Marijana Jakubina (oltar, ambon, svetohranište, krstionica). Potom, ponosan sam na okoliš crkve – mali park s kipom sv. Leopolda Mandića, sveca milosrđa i zaštitnika onkoloških bolesnika, kod kojeg zastaju mnogi u suzama. S prozora svog balkona s njima istu molitvu ponavljam i ja. Završili smo i dvorane pastoralnog centra, uključujući dvoranu EKUMENA (grč. = puna kuća) te podrumski galerijski prostor za izložbe. Hvala vizionarima iz Vijeća gradske četvrti koji vide dalje od dnevne politike.

* U župi ste posvećeni i osobama s posebnim potrebama. O kakvim je projektima riječ i kako to da ste se uopće odlučili time baviti?
Posvećenost osobama s poteškoćama u razvoju nije stvar projekta nego misije. Crkva je, po definiciji, mjesto inkluzije, gdje nitko ne smije biti isključen. Najistaknutiji je projekt “ViolinMusicforAll” prof. Renate Novoselec, kojim gluhu djecu i osobe s poteškoćama vraćamo u svijet umjetnosti kroz vibracije violine. To je dokaz da svakom čovjeku, bez obzira na fizičke barijere, možemo dati osjećaj pripadnosti i radosti.

* Uz to radite i s onkološkim bolesnicima. Kako je došlo do te suradnje?
Suradnja s onkološkim bolesnicima iznimno je važan dio duhovne skrbi. Naša je uloga pratiti ih u patnji i pružiti im utjehu. Najsnažniji izraz te suradnje dogodio se na koncertu O.R.P.H.E.U.S. 18. veljače 2025. u “Lisinskom”. Riječ je o tome da su onkološki pacijenti okupljeni u ansamblu pri našoj župi nastupili na pozornici uz Zagrebačku filharmoniju. To je bio dirljiv dokaz da umjetnost i duhovna snaga mogu biti izravna terapija.

* Zanimljivo je da u župi naglasak stavljate na umjetnost. Koliko ste osobno umjetnički tip i što za vas znači umjetnost? Uspijevate li je spojiti s vjerom i svećeničkim pozivom?
Umjetnost je prirodni saveznik vjere. Osobno, jesam umjetnički tip. Pišem poeziju i slikam, a član sam i HULUK-a. Umjetnost je za mene most između prolaznog i vječnog. Ona je jezik koji nam omogućuje da naslutimo transcendenciju. Crkva je stoga galerija duha, a kroz umjetnost nastojimo progovoriti o otajstvima vjere. Vjera inspirira umjetnost, a umjetnost oplemenjuje i produbljuje vjeru.

* U župi je i sjedište HULUK-a. Kako je došlo do te suradnje?
Hrvatska udruga likovnih umjetnika i kreativaca (HULUK) našla je u našem pastoralnom centru otvoren i plodan prostor. Do suradnje je došlo iz uvjerenja da treba dati prostor umjetnicima koji dijele fundamentalne civilizacijske vrijednosti. Župa mora biti kulturno središte. HULUK-ova vizija promoviranja umjetnosti savršeno se uklapa u našu. Ugošćujući HULUK, dajemo podršku hrvatskoj umjetnosti i potvrđujemo da umjetnost ima svoje mjesto u srcu duhovnosti.

* Jedinstven je projekt i “Violinmusic4all”. Kako je on došao do vaše župe?
”ViolinMusicforAll” svjetski je revolucionaran projekt profesorice Renate Novoselec koji omogućuje djeci s poteškoćama da glazbu osjete vibracijama (kroz kožu, kosti i krv). U župi smo taj projekt prihvatili jer je on esencija inkluzije i nade, a mi smo mu pružili utočište i duhovni okvir. A kruna dosadašnjeg rada bila je suradnja sa Zagrebačkom filharmonijom u veljači 2025., kad sam sam s djecom i odraslima s poteškoćama te onkološkim pacijentima zasvirao na pozornici “Lisinskog”. To je najbolje pokazalo snagu metode.

* Ne zaboravljate ni obitelj. Koliko je iz vaše perspektive u današnje vrijeme izazovno privući obitelji vjeri, čini mi se da vama to polazi za rukom. Otkrijte nam u čemu je tajna…
Obitelj je prva mala Crkva i temelj društva. Izazovno je, jer obitelji su pod velikim pritiskom. Tajna privlačenja obitelji vjeri, ako je ima, krije se u tome da im crkvu učinimo sigurnom lukom, a ne samo mjestom obaveze. Ključ tog uspjeha u župi u tome je što aktivno živimo taj model zajedništva: naša snažna obiteljska zajednica redovito se sastaje jedanput mjesečno kako bi roditelji i djeca zajedno molili, učili i pronalazili podršku. Mi ne propovijedamo samo o obitelji već je živimo.

* Koliko je u današnje vrijeme izazovno biti svećenik? Kako se nosite s tim izazovima?
Biti svećenik danas je iznimno izazovno, ali istodobno i neizmjerno ispunjavajuće. Izazovi su brojni: sekularizacija društva, medijski pritisak i administrativni zahtjevi. Pred tim se izazovima ne smijemo povlačiti, nego im otvoreno pristupiti. Moramo biti prisutni u svijetu u kojem župljani žive. Moj način borbe protiv tih izazova aktivna je vjera usmjerena na konkretne projekte – glazba, umjetnost, rad s marginaliziranima. To je autentično svjedočanstvo koje nadilazi riječi. Kada svoj poziv ne živiš kao obavezu, nego kao neprestanu avanturu služenja, tada se izazovi pretvaraju u prilike za rast.

* Često se u javnom prostoru govori kako se mladi udaljavaju od vjere. Biste li iz prakse rekli da je to baš tako i na koji način uopće mladim ljudima približiti vjeru?
Mladi se možda udaljavaju od institucionalne forme, ali ne i od same vjere ili potrage za smislom. Oni su generacija koja postavlja autentična pitanja i ako mi kao Crkva ponudimo samo suhoparne odgovore, naravno da će se udaljiti. U našoj župi nastojimo stvoriti prostore gdje mladi mogu propitivati i sumnjati bez straha. Približavamo im vjeru kroz jezik koji razumiju: kroz umjetnost, volontiranje i osobna svjedočanstva. Ne smijemo im ponuditi samo gotove recepte, već ih trebamo pratiti na putu. Angažiramo ih u konkretnim projektima, jer u davanju sebe pronalaze pravi smisao.

* Čini mi se da u vašoj župi vlada veliko povjerenje između vas i župljana. Kako ste to postigli?
Povjerenje se ne postiže dekretom, ono se gradi isključivo otvorenošću, transparentnošću i dosljednošću. Ključno je da župnik bude prije svega dostupan i da župljani osjete da im crkva ne nameće teret, nego nudi utočište i rješenje. Za mene, to znači otvorenost pastoralnog centra i crkve za sve – za umjetnike, onkološke pacijente i djecu s posebnim potrebama. Kada vide da crkva prepoznaje i rješava njihove realne probleme, povjerenje raste. Važno je upoznati ljude, njihove obitelji i muke, te im pružiti osobni pristup. Kada župljani vide da ih se ne osuđuje, već ih se prihvaća, onda povjerenje nastaje spontano.

* Recite nam nešto i o svom psu Danteu. Kako je on ušao u vaš život?
Dante je u moj život ušao 2019. kao poklon župljana. Saznali su iz priče da volim vajmarce, a baš mi je te godine otišao labrador Bono. Kroz moj život prošla su četiri psa, volim životinjski svijet jer je u meni ostala duša djeteta sa sela. Sve što je u meni urbanizirano, istovremeno sam i pokrstio! Prve reakcije bile su: “Zašto Dante? Pakao i Dante…” A ja uvijek kažem – on me podsjeća na raj, ne na pakao. Pravi je gospodin. Sa mnom ide na odmor, a župljani ga obožavaju. Psi su bili pratnja mnogim svecima i završili na oltarima – sv. Rok i njegov pas najbolji su primjer. Dante i ja uspješno smo zajedno u pastoralu već šest godina. Koristim ga u pastoralne svrhe, rekao bih! Život je pred nama, možda malo manje pred njim…, no želio bih u raj zajedno s njim.