Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tomislav Kukec/7dnevno	Ponedjeljak, 22. prosinca 2025. u 08:49	Dnevno	Otvori

Hrvatska ima tajnu turističku destinaciju koja zjapi prazna: Ponuda je fantastična, ali nema ljudi

ČEKAJU VELIKI DOGAĐAJ

Kad se s autoceste iz Zagreba izađe na izlazu Jastrebarsko, pa onda na kružnom toku krene prema Karlovcu, vijugava cesta što vodi prema jednom od najljepših dijelova hrvatske unutrašnjosti, netaknutom Žumberku, natpisom će vam dati do znanja da ste u Dolini kardinala. Jedno je to od imena za pitoreskni krašićki kraj, mjesto gdje žive marljivi, vrijedni i bogobojazni ljudi. Vidi se to na svakom koraku – od lijepih šuma i pašnjaka do oranica i bezbrojnih potoka hladne pitke vode.

Veliko mnoštvo prošlog se tjedna slilo u taj pomalo nepravedno zapostavljeni kraj do kojeg se iz metropole stiže za četrdesetak minuta ugodne vožnje. Relikvije blaženog kardinala Alojzija Stepinca do dupkom pune župne crkve Presvetog Trojstva pod policijskom su se pratnjom probile praćene mnoštvom okupljenim unutar i oko crkve.

Kardinal se vratio kući, 65 godina nakon svoje smrti. Ovdje će ostati tek mjesec dana, do 28. prosinca, kada se relikvije vraćaju u Zagreb, no za Krašić to je posebna čast. Velika je to radost, ako ne i najveći događaj u novijoj povijesti Krašića, Stepinčeve rodne župe, gdje će ove godine imati poseban advent i Božić.

Bijela kuga

Gotička župna crkva Sv. Trojstva, koja se već spominje u dokumentu iz 1334. godine, barokizirana je oko 1759. godine. Zvonik je izgrađen 1771. godine, a u župnoj crkvi nalazi se barokni oltar iz 1743. godine. Crkvenom inventaru pripada vrijedan golgotski reljef u stilu rokokoa. Od 1911. do 1913. crkva je proširena prema nacrtu arhitekta Stjepana Podhorskog. U vrijeme našeg dolaska trajale su užurbane pripreme da se blaženiku, koji se u Krašić vratio 29. studenoga, na dan kad je 1952. postavljen za kardinala, omogući dostojno mjesto gdje će idućih tjedana tisuće vjernika doći pred relikvije, pokloniti se i pomoliti.

Poznato je da je najveća želja Crkve u Hrvata, a posebice vjernika krašićkoga kraja, mjesta gdje nema obitelji koja ne izusti molitvu prije ručka, da blaženi Alojzije Stepinac najzad bude proglašen svetim. Očekivalo se to od pokojnog pape Franje, no nije se dogodilo, ali vjernici se uzdaju u papu Lava XIV., koji bi kanonizacijom blaženog Stepinca učinio mnogo, ne samo ispunivši srca vjernika radošću, nego i za cijeli ovaj kraj. Kao i u drugim krajevima Hrvatske, Krašićem hara “bijela kuga”, nedostatak mladih. Mnogi rođeni u Krašiću sreću su potražili u dvadesetak kilometara udaljenom Karlovcu ili ih je privukao sjaj unosnih poslova u metropoli, iz koje se u svoj rodni kraj redovito vraćaju vikendom.

Općina danas ima jedva nešto više od tisuću duša, mahom je to starčad, no ima i mladih obitelji, a s jedne je strane nerazumljivo zašto Krašić nije primamljiviji mladima. Jer ovdje je uistinu dostupno sve, od potpuno uređenih prometnica, preko lijepe zgrade osnovne škole, javnog prijevoza do Jastrebarskog, pa sve do optičkog interneta i cijelih seoskih imanja, kuća sa stajama, koje se mogu naći i za petnaestak tisuća eura.

Malo mladih

Takozvana vrata Žumberka otvaraju se upravo u Krašiću, gdje vas iz ove pitome doline pogled vodi na obronke Žumberačke gore. I ta gora, ti bregi i te šume, mame prirodnim ljepotama da nastavite svoj put dalje. Čak i ako putujete glavnom cestom, imat ćete osjećaj da vas put vodi u rajske predjele. Vidjet ćete očuvanu prirodu, šume, potoke, slapove, obronke prekrivene vinogradima i pašnjacima te očuvana tradicionalna seoska imanja. Tom cestom doći ćete u Pribić, Kostanjevac, Gornji Oštrc, Reštovo i na kraju u Sošice, iz kojih možete nastaviti putovanje sve do Svete Gere ili kroz srce Žumberka u Samobor.

“Imamo sve, samo ne ljude”, iskreno će Josip Šimatić, 75-godišnjak i jedan od onih koji čuvaju običaje i prepoznatljivost krašićkoga kraja. Otac je četvero djece, no svi su se, osim jednog sina, odselili u druge gradove, iako se gotovo svakog vikenda vraćaju kući. Josip i supruga uz pomoć sina pravi su poljoprivrednici, nema što ne sade i uzgajaju. “Imali smo već i kolinje, ali svinja je svake godine sve manje. Ljudi, malo-pomalo, odustaju od poljoprivrede. Nema tko raditi. Imali smo sreće što nas je zaobišla svinjska kuga, ali nas mori bijela kuga, stariji umiru, mladih je malo“, kaže nutkajući nas domaćim čvarcima, kobasicama, dimljenom šunkom, rakijom, svime što je njegova obitelj proizvela…

Iako je u ozbiljnim godinama, još trči bolje nego upola mlađi, a nijedan posao na polju nije mu stran. Prisjećamo se kako se nekada živjelo u ovom, uvijek bogatom i rodnom kraju, gdje krave još slobodno pasu, a zoru naviješta pijetao. Samo nekoliko metara dalje, u subotu u podne, središnji trg – isti onaj koji će nekoliko sati poslije biti ispunjen mnoštvom u očekivanju relikvija blaženika – sablasno je prazan. Velika crkva, a pred njom i kip blaženog Alojzija Stepinca, dominiraju ovim krajolikom.

Ponosni vinari

U njoj su, osim privremenog boravka relikvija, druge Stepinčeve moći, koje se trajno čuvaju u župi. Tu je raspelo koje mu je bilo na stolu za kojim se molio tijekom boravka u zatvoru u Lepoglavi, te krvavi zavoj s noge. “Kada bi barem ostao u svom Krašiću koji je toliko volio”, govori o Stepincu 66-godišnji Željko Šimanović iz poznate krašićke obitelji vinara koji svoja vina njeguju već šest generacija. On i brat mu vlasnici su vinarije “Vina Šimanović”, koja je poznata svakom ozbiljnijem ljubitelju vinske kapljice. Na šest i pol hektara zemlje, od čega je pet i pol njihovo, uzgajaju više od 25 tisuća trsova, a njihova vina dobila su brojna priznanja, među kojima i šampionska, te zlatnu medalju na međunarodnom Dubrovnik Wine Festivalu.

“Ponosni smo što svoje obiteljsko gospodarstvo i svoja vina štitimo etiketom praktički od osamostaljenja Hrvatske, od 1992. godine. Vinarstvo u je našoj obitelji generacijama, a naša vinarija mnogima je i atrakcija. Izgradili smo je pod zemljom, nema mnogo takvih. To nam daje idealne uvjete, jer temperatura je zimi oko osam, a ljeti oko deset stupnjeva Celzijevih“, zaneseno nam kazuje Željko, koji se vinima bavi sa svojim pet godina starijim bratom Stjepanom. Uspjeh, kaže, ne izostaje.

“Od bijelih sorti imamo rajnski rizling, sauvignon blanc, traminac i vrhunsku graševinu, a od crnih pinot i ono na što smo posebno ponosni – našu frankovku. Bez lažne skromnosti mogu reći da smo među najboljim proizvođačima frankovke u Hrvatskoj, to potvrđuju i medalje, od lokalnih i regionalnih do međunarodnih sajmova”, nabraja nam Željko dodajući da je uz kušaonicu izgradio i zaseban objekt sa šest soba za noćenje, u planu ih je deset, jer krašićki kraj itekako ima turistički potencijal. On se trenutačno ogleda tek u pokojoj suvenirnici te u nekoliko kuća za odmor koje su, doznajemo, gotovo uvijek popunjene u zimsko vrijeme.

Simbol otpora

Iako je zima na vratima, Krašić nas je još dočekao okupan bojama jeseni, žutim i zlatnim lišćem, no tek kada se zabijeli, cijela dolina poprima bajkovit izgled, zbog čega mnogi odlaze onamo uživati u svježem zraku, zdravoj hrani i vrhunskim vinima. No ono što Krašić čini najupečatljivijim upravo su njegovi kardinali. Naime, tu je rođen blaženik Stepinac, ali i prvi kardinal samostalne Hrvatske, mnogima neprežaljeni monsinjor Franjo Kuharić, njegovo rodno selo Pribić spada pod krašićku općinu. Ovdje su živote dobili i biskupi Juraj Jezerinac i Josip Mrzljak.

Rođeno je u ovom pobožnom kraju mnoštvo svećenika, redovnika i časnih sestara, pa i danas u centru sela djeluje samostan Nikole Tavelića, samostan sestara Služavki malog Isusa. No blaženik Stepinac svakako je najvažnija figura koja se vezuje uz krašićki kraj. Alojzije Stepinac, krsnim imenom Viktor, nadbiskup zagrebački i jedna od najsnažnijih figura Katoličke crkve u Hrvatskoj 20. stoljeća, ostao je simbol vjerskog otpora totalitarizmima i čovjek čiji proces kanonizacije i danas snažno odjekuje u crkvenim, političkim i povijesnim raspravama.

Rođen 1898. u selu Brezariću kod Krašića, Stepinac je nakon Prvog svjetskog rata završio studij teologije u Rimu te 1934. postao najmlađi nadbiskup u Europi. Tijekom Drugog svjetskog rata jasno je osuđivao rasne zakone i zločine NDH, što je dokumentirano u njegovim javnim propovijedima i pismima iz 1942. i 1943., ali i pružao pomoć progonjenima kroz Caritas Zagrebačke nadbiskupije. Unatoč tomu, zli jezici blaženiku zamjeraju sklonost NDH, a neki idu tako daleko da i kardinala, kojeg starčad ovdje pamti kao dobrog svećenika koji je u svojoj reverendi uvijek imao slatkiše za djecu, optužuju da je u NDH sudjelovao ili barem prešućivao ustaške zločine. No, Jugoslavija mu je na teret stavila nešto sasvim drugo.

Duhovna borba

Nakon 1945. odbio je, naime, zahtjev komunističke vlasti da se Katolička crkva u Jugoslaviji odvoji od Vatikana, čime je postao politički nepoželjan. Uhićen je 1946., a suđenje održano u Zagrebu od 30. rujna do 11. listopada iste godine međunarodno je ocijenjeno kao montirani proces. Osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada te je kaznu služio u Lepoglavi, gdje mu se zdravlje teško pogoršalo. Godine 1951. prebačen je u prisilnu izolaciju u Krašić, gdje je ostao do smrti 10. veljače 1960. U Krašiću je vodio tihu, ali nezaustavljivu duhovnu borbu, pišući pisma i poruke koje su potajno izlazile iz župnog dvora i kružile među vjernicima. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952., što je tadašnji režim doživio kao međunarodni prkos.

Stepinčeva smrt u Krašiću učvrstila je taj mali kraj kao jedno od najvažnijih mjesta hrvatske crkvene memorije. Kuća u kojoj je bio zatočen postala je hodočasničko središte, a mještani Krašića desetljećima su čuvali uspomene na njegove posljednje godine. Kada ga je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici, Krašić je postao geografska točka identiteta hrvatskog katoličanstva, s godišnjim hodočašćima i stalnim porastom posjetitelja. Procjenjuje se da ovamo godišnje dođe i po stotinu tisuća vjernika, a podno oltara s njegovim moćima mnogobrojne su ploče zahvale onih kojima je molitva bl. Stepincu pomogla u teškim životnim situacijama.

Proces kanonizacije započeo je 50-ih godina, a formalno je otvoren 1981. i završio beatifikacijom. Za dovršetak je nužno usuglašeno povijesno tumačenje njegova života s pravoslavnom stranom, što traje od 2016., kada je uspostavljena zajednička komisija Svete Stolice i Srpske pravoslavne crkve. Vatikan je potvrdio da je teološki i moralni dio procesa zaključen, ali kanonizacija čeka povijesnu i ekumensku suglasnost, koju Sveta Stolica smatra važnom za odnose dviju Crkava.

Razvoj kraja

“Svi bismo to voljeli jer je naš blaženi Alojzije Stepinac zaslužio svoju svetost. Svi se tomu nadamo i radujemo, a vjerujem da ću i ja to doživjeti”, govori nam Josip Šimatić s početka priče. No ne treba ni reći da bi proglašenje Stepinca svetim imalo ogroman učinak na razvoj ovog kraja, naročito u segmentu hodočasničkog, odnosno vjerskog turizma.

Jer Krašić je sa svojim okolnim selima prepun duhovne ostavštine, tu je uz rodnu kuću i Stepinčeva poučna staza, mnoštvo malih kapela, a prava je šteta što je prije nekoliko godina zamro kompleks golfskih terena Dolina kardinala, koji je Krašić krajem devedesetih pozicionirao i kao značajno odredište ljubitelja golfa u Hrvatskoj i Europi. Nema sumnje da bi se brojni projekti revitalizirali, sagradile bi se nove kuće za odmor, a otvaranje novih radnih mjesta možda bi spriječilo iseljavanje mladih ili potaknulo doseljavanje obitelji koje iz buke i vreve žele pobjeći u mir koji ovaj kraj pruža.

Kada vozilo s tijelom blaženika 28. prosinca napusti Krašić, on će opet utonuti u svoj mir. No naši su sugovornici ambiciozni pa kažu kako Krašić već jest važno mjesto hodočašća koje će svoju važnost samo produbiti nakon toliko željene kanonizacije. Oči Krašićana, kao i drugih vjernika, ostaju uprte u Vatikan.

Otvori Povratak