Svijet ga proglasio umjetnikom mjeseca, a u Zagrebu leti na ulicu: 'Ostajem bez ateljea'

Dok se suočava s iseljenjem i posljedicama koje ozbiljno narušavaju njegovo zdravlje, Šilipetar u razgovoru za Direktno otvoreno govori o administrativnim zavrzlamama, lažnim obećanjima institucija i osjećaju da su ga svi napustili. Već devet mjeseci kuca na razna vrata institucija, ali do sada mu nitko nije pomogao. Glavni udarac uslijedio je nakon gradskog natječaja za dodjelu ateljea. Na privremenoj listi petorice zainteresiranih kandidata za njegov dosadašnji prostor na Jarunu, Šilipetar je završio na četvrtom mjestu, dok je prostor dodijeljen mlađem kolegi, Jurici Pušenjaku koji je u javnosti poznat po izložbi o herojima NOB-a. Šilipetar tvrdi da je u cijelom procesu grubo oštećen i svjesno doveden u zabludu.

"Kada sam došao predati papire, službenica mi je rekla da u dio za ulaganje ne stavljam ništa jer oni ionako svake tri godine rade provjeru prostora. Poslušao sam taj savjet, no kasnije mi ulaganje u parkete i uređenje prostora nisu priznali jer ih navodno nisam priložio u prijavi", ogorčen je Šilipetar. Kada je uložio službeni prigovor, priloživši dokaze o ulaganjima i svoj invaliditet (30-postotno oštećenje organizma zbog teške bolesti bubrega), naišao je na zid. "Predao sam dokumentaciju na prigovor, ali su ga – baš kao i kasniju žalbu – redom odbili. Sve je već godinu i pol do dvije dana u toj administrativnoj mašini", ističe slikar, dodajući kako su sve kopije i žalbe završile u ladicama bez ikakvog ljudskog sluha.

U potrazi za spasom Šilipetar se obratio i resornom Ministarstvu kulture i medija. Tamo su ga, kako navodi, primili visoki dužnosnici. "U početku su bili iznimno susretljivi, uvjeravali me da su svjesni nepravde koja se dogodila u Gradu i govorili da će mi pronaći prostor. No, nakon sedam mjeseci nade i nebrojenih poslanih mailova, iz Ministarstva je stigao hladan tuš – rečeno mi je da nemaju zakonskih ovlasti miješati se u gradske natječaje Grada Zagreba. Iz Ministarstva su mi slali mailove i ispričavali se, govorili su mi da su svjesni svega, ali na kraju su digli ruke", razočaran je Šilipetar. Jedino svjetlo na kraju tunela bila je pučka pravobraniteljica, koja je odmah reagirala i uputila hitne dopise Ministarstvu i gradskim uredima, zahtijevajući očitovanje i hitnu zaštitu s obzirom na njegov status i invaliditet. No, gradske institucije i dalje ignoriraju apele. Da stvar bude još bizarnija, Šilipetar je jedini umjetnik koji je u Zagrebu ostao bez ateljea.

U svijetu umjetnik mjeseca, u Zagrebu bez zidova

Ono što ovu priču čini još apsurdnijom jest činjenica da Šilipetar umjetnički ne stagnira – naprotiv, njegovo stvaralaštvo je na vrhuncu, što potvrđuju i međunarodna priznanja koja stižu u najgorem mogućem trenutku. "Nešto pomalo nevjerojatno se dogodilo. Dok se borim za prostor u kojem ću uopće moći nastaviti raditi, međunarodna umjetnička platforma proglasila me za rujan 2026. godine. Meni je taj trenutak jako važan i čudnovat jer dolazi upravo sada. S jedne strane imam međunarodno priznanje za svoj rad, a s druge strane u vlastitoj zemlji ostajem bez prostora u kojem sam deset godina radio. Ako moj rad može biti prepoznat izvan Hrvatske, ako sam dovoljno vrijedan da me međunarodna platforma izdvoji među umjetnicima iz cijelog svijeta, onda se pitam – zar u Hrvatskoj stvarno ne postoji jedan mali prostor u kojem bih mogao nastaviti raditi?", pita se slikar.

Objavljen popis 1367 kulturnjaka i umjetnika: Pogledajte kome sve država plaća doprinose

Unatoč svemu, život i izložbe teku dalje. "Dobio sam pozivnicu za samostalnu izložbu u prosincu u galeriji Kupola na Tomislavcu, već imam dogovorenu izložbu za iduću godinu u Galeriji Permanenta u Gundulićevoj, a iza sebe nosim brojna priznanja. Život mi teče, izložbe se redaju, a za mene u cijelom Zagrebu nema četiri kvadrata zida i poda gdje bih stavio svoje platno." Zanimljivo je, dodaje, da u istoj zgradi na Jarunu, samo kat niže, zjape prazna i obnovljena tri gradska ateljea koja nitko ne koristi, ali mu ni jedno od njih nije ponuđeno. Sve ovo ostavilo je golem danak na njegovo zdravlje. Zbog kroničnog stresa, neizvjesnosti, napadaja panike i straha od budućnosti, njegovo je psihofizičko stanje ozbiljno narušeno. Živi kod sestre u maloj sobi, u kojem jedva ima mjesta za njega, a kamoli za njegov umjetnički opus. "Umjetnost je moje zanimanje i moj jedini život. Nemam novca za najam na slobodnom tržištu i nemam gdje iseliti svoj opus. Zar slike akademskih slikara doista moraju završiti na ulici?", zaključuje potreseni Tomislav Šilipetar. O ovom smo slučaju kontaktirali i Grad Zagreb. Do zaključenja teksta nismo dobili njihov odgovor, pa ćemo ga objaviti naknadno, po primitku.