| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| js/bl | 17.10.2026. u 20:00 | Direktno | Otvori |
Dočasnik u miru upozorava na situaciju u BiH: 'Ne pristajem na predaju u miru'
Kada čovjek u obranu svoga naroda krene sa svega 17 godina, kada bude ranjavan, preživi logor i iz rata ponese trajne posljedice, tada njegova riječ nije samo mišljenje nego svjedočanstvo čovjeka koji zna koliko sloboda stoji i koliko se skupo plaća pravo na vlastiti dom.
Danas, kada se nad sudbinom Hrvata u Bosni i Hercegovini nadvijaju demografsko pražnjenje, politička nemoć i sve veća neizvjesnost, postavlja se pitanje koje se više ne smije odgađati: tko odlučuje o našoj budućnosti, tko čuva povijesno nasljeđe našega naroda, a tko je svojim odlukama i propustima pridonio njegovu slabljenju? O tim pitanjima ne govori čovjek koji je povijest promatrao iz daljine, nego hrvatski branitelj. Njegov pogled možda neće svima biti ugodan, ali otvara raspravu koju hrvatski narod više ne može prepustiti političkim salonima, stranačkim interesima i obećanjima bez pokrića.
U nastavku donosimo osobno promišljanje Josipa Vučka, dočasnika u miru, hrvatskog ratnog vojnog invalida i bivšeg logoraša, o povijesnoj ulozi Bosne, odgovornosti političkih elita i pitanju koje nadilazi svaku stranku i svaki mandat: hoće li Hrvati u Bosni i Hercegovini ostati gospodari svoje budućnosti ili će postati svjedoci vlastitog nestajanja?
Prenosimo njegovu objavu. "Tko drži ključeve povijesti, a tko je prodao narod? Pogled jednog hrvatskog branitelja na sudbinu hrvatskog naroda u Bosni", stoji u naslovu. "Moje ime je Josip Vučak. Ja sam dočasnik u miru i hrvatski ratni vojni invalid (HRVI). Nisam od onih koji povijest uče iz klimatiziranih kabineta niti od onih koji o sudbini naroda raspravljaju na diplomatskim domjencima. U obranu našeg naroda i domovine otišao sam kao maloljetnik, sa svega 17 godina. Na tom sam putu tri puta ranjavan, a preživio sam i osam mjeseci u koncentracijskom logoru. Svoju mladost i zdravlje ostavio sam u tom ratu jer je tada tako trebalo biti. I upravo zato što znam kolika je cijena plaćena, nemam pravo šutjeti dok gledam kako se povijesno srce našeg naroda tiho gasi pod palicom nesposobnih elita.
Danas nam politički salonski pametnjakovići, kako iz Zagreba tako i iz Mostara i Sarajeva, prodaju maglu o 'strpljenju', 'diplomatskim borbama' i 'europskim putevima'. Isti ti koji danas pametuju izravni su krivci za stanje u kojem se nalazimo. Dok oni nižu mandate i raspoređuju fotelje, naš narod u Bosni proživljava svoju najtežu povijesnu agoniju – tihi nestanak i demografsku smrt. Kao čovjek koji je prošao logorske žice i osjetio sve to na vlastitoj koži, odbijam prihvatiti zablude koje nam se nameću pod krinkom nekakve visoke politike.
Bosna i Dalmacija – oteta kolijevka, a ne periferija
Pokušavaju nas uvjeriti da je Zagreb prirodno i jedino moguće središte svega. No, mi znamo istinu. Rimska provincija Dalmacija i srednjovjekovna Bosna stvarna su kolijevka cjelokupnog hrvatstva. Najveći hrvatski vladari, od Tomislava i Krešimira pa sve do kralja Tvrtka, stolovali su na tim prostorima. To su povijesne činjenice. Tvrditi da je povlačenje prema sjeverozapadu i proglašavanje Zagreba 'utvrdom spasa' bila neka vizionarska strategija obična je laž. To nije bila strategija, nego kapitulacija pred povijesnim okolnostima. Ostavljanje naroda u Bosni i unutrašnjosti Dalmacije na milost i nemilost osvajačima značilo je samo jedno – prepuštanje teritorija i gubljenje naroda.
Mlečani su kroz povijest, unatoč vlastitim interesima, često znali prepoznati značaj našeg čovjeka, vraćajući narod u Bosnu i boreći se protiv Turaka. S druge strane, današnja politika čini sve da taj isti narod iz Bosne trajno ode.
Izdaja na djelu: Scenarij Vojvodine u srcu Bosne
Ono što se danas događa Hrvatima u Bosni nije ništa drugo nego ponavljanje sudbine našeg naroda iz Srijema, Banata i Bačke. Tamo smo kroz 20. stoljeće, pod pritiscima i tihom asimilacijom, svedeni na razinu statističke pogreške. Danas u Bosni gledamo isti scenarij, samo u modernom ruhu.
Dopustili smo da nas u vlastitoj domovini preglasavaju. Dopustili smo da nam drugi biraju predstavnike dok naš glas ne vrijedi ništa. Ali od vanjskih pritisaka gora je ekonomska i politička propast koju su stvorili domaći foteljaši. Otvaranjem granica i dijeljenjem europskih putovnica, umjesto da ojačamo, mi smo se ispraznili. Sela u Središnjoj Bosni i Posavini ostala su pusta, škole su prazne, a mladost nam gradi tuđe države po Njemačkoj i Austriji. To nije sudbina, to je rezultat potpisa štetnih ugovora, trgovine teritorijem i nemara onih koji su se najviše kleli u domoljublje.
Vrijeme je da se narod ponovno pita
Izgubiti Bosnu ne znači samo izgubiti dio teritorija – to znači izgubiti kralježnicu koja spaja Slavoniju i Dalmaciju. Bez Hrvata u Bosni cjelokupno hrvatsko biće ostaje trajno osakaćeno.
Kao dočasnik u miru, ratni invalid i bivši logoraš koji je na branik domovine stao sa 17 godina, ne priznajem predaju u miru ako nismo potpisali kapitulaciju u ratu. Narodu se moraju hitno stvoriti uvjeti da ponovno odlučuje o svojoj sudbini na svojoj djedovini. Ne trebaju nam okrugli stolovi i isprazne fraze onih koji su nas do ovoga doveli. Potrebna nam je korjenita promjena smjera, stvarna zaštita kroz izmjenu Izbornog zakona i ekonomski uvjeti koji će zadržati ljude.
Ovo je borba za goli opstanak. Ne smijemo dopustiti da ono što smo obranili krvlju i patnjom logora salonski političari predaju svojom šutnjom. Bosna je bila i mora ostati ključ opstanka hrvatskog naroda", zaključio je Vučak svoje otvoreno pismo.