Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tanja Belobrajdić	07.10.2026. u 07:00	Direktno	Otvori

Novosti otkrile Domovinski rat i druge bajke

Pregled apsurda i proračunatih predstava. Kad šakal priznaje da je siv, koliko tek mora biti crn? Samo vas gledamo.

Sva sela u dva vukovarska dvorišta

Na obljetnici u Varivodama Anja Šimpraga još je jednom precizno utvrdila da su ubojstva  srpskih civila ogledalo našeg društva, pa kad se već dočepala mikrofona, održala je tipični političko-promidžbeni govor. Može se robusna Dragana Jeckov trsiti do prekosutra kako će jednog dana zasjesti na Pupovčev tron i zamijeniti vječnog lidera, ali Šimpraga je ta koja je do savršenstva njegovu prepoznatljivu patetičnu facu i narativno prenemaganje. Dok je unjkavo nabrajala lokacije od Varivoda, Gošića i Oćestova, pa sve do Žagrovića i Golubića, na sam kraj popisa taktički je dopisala Prominu i Škabrnju – tek toliko da stvori privid objektivnosti i pokrije se pred kamerama. Naravno da je svakome s mrvicom razuma žao svakog nevinog čovjeka koji je stradao u ratu, no kad se priziva pravda, na scenu redovito stupa uhodana SDSS-ovska medijska i politička dioptrija. Kad ih se pita vide li suze s druge strane, uglas poručuju kako oni suosjećaju sa svim žrtvama. Kako da ne!

U toj silnoj brizi, redovito im promakne stravična matematička istina da taj dugački popis i zbrojene žrtve iz svih tih pustih sela stanu u svega dva vukovarska dvorišta. Na primjer, u ono kod pekare na Drvenoj pijaci gdje je napravljena nezapamćena klaonica. Ili na onu drugu adresu – na Trpinjskoj cesti broj 33. Tamo je, iza samo jedne jedine kapije, bez ikakvog suda i zakona zvjerski pobijeno 11 ljudi koji su branili svoj grad. Među tim mučki ubijenim braniteljima bio je i osamnaestogodišnji Darko Sučević, po nacionalnosti Srbin, koji je obukao hrvatsku uniformu i stao na branik svoje domovine. Dočekao je živ kraj borbenih djelovanja, pa su ga od života i imovine, pogubili metkom u čelo. Dijete. Nije stigao ni maturirati. Ali njega Šimpraga i ekipa iz Novosti ne spominju, niti mu pale svijeće pod prozorom. Za njih postoje Srbi podobni za političko naricanje i oni drugi, nepodobni, koji su poginuli na pravoj strani povijesti.

No, čim je odradila taj obavezni protokol o žrtvama, Šimpraga se učas prebacila na političke poruke i obranu ugroženog pisma, običaja i prava na sjećanje. Od te njezine prozirne taktike naposljetku se slošilo čak i Vlahi Orepiću, koji joj je javno uputio jasne riječi: "Nemojte pokušavati reći da Vam to nije namjera. Nemojte se pravdati. Samo više prestanite s tim otrovnim načinom vođenja politike. S tim srbovanjem kao načinom političkog razmišljanja i djelovanja koje je odavno passé". Njezin odgovor na ovu lekciju iz realnosti, naravno, nismo čuli. A ruku na srce, nećemo ni čuti, jer objašnjenje kako se srbovanjem brani proračunski etnobiznis ionako još nije prevedeno na ćirilicu.

Kako je Vučić iznenadio Bitorajca

Javio se i Rene Bitorajac preko društvenih mreža, sav u čudu i nevjerici zbog koja se podigla oko njegove uloge u novom filmu Lordana Zafranovića "Zlatni rez 42". Poručio je odmah na početku da se ta galama digla od strane ljudi , ali je tim istim nebitnima u nastavku opširno nastavio objašnjavati svoje motive. Ustvrdio je kako je on po vokaciji glumac koji bira isključivo dobre, zanimljive i izazovne uloge, a ovu mu je ponudio . A živući je, valjda, zato što je devedeset prve na vrijeme pobjegao od povampirenih ustaša, kako je svojedobno i sam kazao. Okolnosti su se u Srbiji kroz desetljeća mijenjale, ali stavovi i izjave Lordana Zafranovića o Hrvatskoj nikada nisu. Nadalje, Bitorajac se požalio kako nije mogao ni sanjati da će Vučićeva i Dodikova mašinerija jedno takvo nevino, čisto umjetničko djelo bezočno iskoristiti za jeftinu političku propagandu tjedan dana prije premijere. Kako da ne!

Čovjek glumi u filmu koji se tri godine snima i montira isključivo srbijanskim državnim novcima, a onda se u jesen 2026. probudi potpuno šokiran jer se film, eto, zloupotrebljava u srpskim političko-propagandnim projektima, kao da bi to imalo ikakvo drugačije značenje i svrhu i da njegova premijera nije upravo sada. Rene je tako principijelno osudio Vučićevu kampanju, ali ne i sam scenarij, a to što sam film uopće nije vidio, za našeg glumca po vokaciji očito ne predstavlja nikakav problem jer on mora biti sjajan budući da ga je režirao najbolji... dalje već znate, da vam ne izazivam mučninu. Ni u jednom trenutku nije iskazao žaljenje što je u toj proračunatoj igri poslužio tek kao korisna budala na štetu vlastitog naroda, a prezir kod kuće nadoknadit će mu tapšanje po ramenu gledatelja "s ovih prostora".

S druge strane, vrijedi pogledati kako to u praksi rade srbijanski umjetnici. Tamošnji etablirani glumci itekako znaju prepoznati politički kontekst i, za razliku od naših autora koji pristaju na svašta, ne prodaju se tako lako kada procijene da projekt šteti njihovoj državi. Najbolji primjer za to je pokojni Nebojša Glogovac, jedan od stupova srbijanskog glumišta. On je svojevremeno vrlo otvoreno objasnio zašto je odbio ulogu u redateljskom prvijencu Angeline Jolie, filmu "U zemlji krvi i meda". Kada su ga kontaktirali njezini agenti, tražeći da potpiše ugovor na neviđeno, Glogovac je odmah pokazao nepovjerenje jer su mu uporno skrivali cjeloviti scenarij. Čvrsto stojeći iza službenog narativa svoje države, kakva god ona bila, Glogovac je shvatio da se radi o filmu u kojem će se Srbija i njezina vojska prikazati kao odgovorni za ratne strahote i odbio je sudjelovati u projektu koji je on smatrao protusrpskom propagandom. Srbi bi kazali – "nije prodao veru za večeru". Da parafraziram zgranutog Bitorajca; tko je shvatio - shvatio je, tko nije i ne želi – ni neće.

Izolacija za Rome, etnobiznis za sebe

Ispod radara nam je prošao i intervju Veljka Kajtazija u tjedniku Novosti. Raspisao se tako Nenad Jovanović kako bi što bolje i vjernije prenio Kajtazijeve jade o segregaciji; dramatično nas upozorava kako je odvajanje u obrazovanju trenutno najveća opasnost koja uništava djetinjstvo i trajnu budućnost djece. Zalaže se da roditelji šalju djecu u vrtiće kako bi se od najranije dobi družila s vršnjacima, socijalizirala i dobro savladala hrvatski jezik, ali i očuvala vlastiti identitet.

Osobito je dirljivo što Nenad Jovanović žalopojku o diskriminaciji, odvojenim razredima i "izlici nedovoljnog poznavanja jezika" tiska i uokviruje upravo u Novostima. Dakle, u glasilu onih istih političkih struktura koje već skoro trideset godina u hrvatskom Podunavlju najžešće zagovaraju, financiraju i u praksi provode upravo to – stopostotnu segregaciju vlastite djece u odvojenim školama i posebnim razredima. Kad se to događa Romima, onda je to "najveća opasnost za društvo", ali kad SDSS-ovci izoliraju vlastitu djecu u Podunavlju i onemogućuju im odrastanje s hrvatskim vršnjacima, onda je to "očuvanje vlastitog identiteta".

Vrhunac Jovanovićeva novinarskog zanosa prenošenje je Kajtazijeve izjave s kojom se apsolutno slažem, kako nikako ne smijemo zaboraviti ni doprinos Roma u Domovinskom ratu, u kojem su mnogi pripadnici romske zajednice sudjelovali u obrani Hrvatske. Lijepo je vidjeti da su u Novostima napokon otkrili Domovinski rat i ulogu manjina u njemu, ali kad treba spomenuti i komemorirati hrvatske branitelje srpske nacionalnosti, tu im pero naprasno presahne. Za njih pravo na sjećanje i pijetet imaju svi mrtvi Srbi, osim onih Srba koji su disali, borili se i ginuli za svoju hrvatsku domovinu.

Rolete na prozorima, gosti u krevetima

Glavni vukovarski venconoša te predsjednik svega i svačega, Dejan Drakulić, ni mjesec i pol dana od veličanstvenog događaja ne može preboljeti činjenicu da mu je jedna glazbena večer pokvarila cjelogodišnji trud oko održavanja međunacionalne napetosti, pa je na Gradskom vijeću dramatično zatražio obračun troškova i analizu društvenih posljedica Thompsonovog koncerta u Vukovaru. Lamentira Drakulić kako se ne može sve mjeriti u eurima, pa hineći duboku zabrinutost upozorava na strašne poruke, ustaške simbole i traume koje je taj koncert ostavio na lokalno srpsko stanovništvo. Valjda nas želi uvjeriti kako su vukovarski Srbi te večeri prestravljeno sjedili u mraku iza spuštenih roleta, drhteći od straha pred povampirenim desničarima. Kako da ne!

Za one koji misle da su Zafranovićeve namjere dobre: Evo što je izjavio o Hrvatskoj i 1991.

Pametni vukovarski Srbi te su dane proveli na ugodnom vikendu u Srbiji, ali ne zbog straha od Thompsona, nego zato što su svoje kuće i stanove doslovno prepustili tim istim posjetiteljima i pustili ih u vlastite krevete za jako dobre novce. Dok je Drakulić smišljao političke govore, njegovi su sugrađani, uključujući i brojne srpske ugostitelje, trljali ruke jer biznis ne pita za nacionalnost kad se pune džepovi. Oni kojima je do zarade, a ne do jeftinih stranačkih bodova, u Vukovaru su savršeno naplatili taj događaj. Izgleda da Thompsonove pjesme ipak imaju neku čudnu, iscjeliteljsku moć – možda ne mire narode, ali zato srpske novčanike pune brzinom svjetlosti.