Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tanja Belobrajdić	07.08.2026. u 12:37	Direktno	Otvori

Hrabrost bez uzmaka: Od vukovarske žrtve 1991. do današnjih heroja

Ovih dana, dok na portalima i u vijestima neprestano čitamo o novim požarima koji izbijaju diljem obale i zaleđa, oči su nam ponovno uprte u nebo. Gledamo snimke s teških terena, pratimo pilote koji su se tek vratili s iscrpljujućih međunarodnih misija kako bi odmah uskočili u domaći pakao, i s pravom ih nazivamo herojima našeg doba. Divimo se toj nesebičnosti – toj spremnosti da se uđe tamo odakle svi drugi bježe. No, taj nagon da se vlastiti život izloži opasnosti kako bi se spasio bližnji i domovina, u našem narodu ima duboke i teške korijene.

Najčistiji, ali i najkrvaviji ispit ta je bezuvjetna hrabrost prošla u jesen 1991. godine, pod kišom granata u Vukovaru. Upravo sada, dok s divljenjem gledamo današnje heroje, prava je prigoda da se podsjetimo i na one koji su tu istu nesebičnost pokazali u najtežim danima naše povijesti. 

Pri tromjesečnom herojskom otporu branitelja Vukovara višestruko nadmoćnijem agresoru, nemjerljiv doprinos dali su vukovarski vatrogasci kojih je tijekom obrane grada poginulo devet, jedan je nestao, osam ih je ranjeno, a dvadeset i jedan vukovarski vatrogasac  prošao je kroz srbijanske koncentracijske logore. Gotovo sva vatrogasna oprema je uništena osim dvije cisterne, od kojih je jedna do nedavno služila  Javnoj vatrogasnoj postrojbi u Vukovaru.

„…Dobrovoljno vatrogasno društvo u Vukovaru imalo je početkom 1991. godine oko 70 članova, a profesionalna vatrogasna postrojba 47, od toga 5 u Iloku. Intenzivna aktivnost vukovarskih vatrogasaca započela je odmah nakon masakra hrvatskih policajaca u Borovu selu, 2. svibnja 1991. …Zaoštravanje odnosa pokazalo se na Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi u Vukovaru. Počinje osipanje jer je većina zaposlenih srpske nacionalnosti prestala dolaziti na posao od početka srpnja. Profesionalni sastav pao je na polovicu, a sa smanjenim brojem članova počela su cjelodnevna dežurstva u tri smjene… Vatrogasni dom svojim smještajem nasuprot parku kod Doma zdravlja (današnji Mazda park), bio je tijekom tri mjeseca žestokog otpora na prvoj crti bojišnice. Od kraja kolovoza, kada se Vukovar našao u potpunom okruženju i kada je počela odsudna bitka za Vukovar, došlo je do taktičkih promjena u organizacijskom pristupu i rasporedu vatrogasaca. Izvršena je podjela na dvije cjeline. Jedan dio članova je dislociran iz Vatrogasnog doma i smješten u Lučkoj kapetaniji u Novome Vukovaru nasuprot bolnice. Taj položaj je bio izložen stalnim napadima, jer se nalazio na obali Dunava, te ga je neprijatelj nadzirao iz Bačke. Iz ovoga uporišta odvijale su se danonoćne aktivnosti, prije svega na opskrbi vodom. Postrojba  vatrogasaca je imala zadatak dovoziti vodu na dvadesetak lokacija od koji su neke od najvažnijih  bolnica, policija, štab obrane, pekare, veća skloništa i sl. …Svaki izlazak tražio je veliku hrabrost i često je bio bliski susret sa smrću. Na ovim zadacima vatrogasci su ginuli. Vatrogasne cisterne direktno su gađane projektilima i neke onesposobljene. Trebalo je stalno održavati opremu, autogume, vladala je nestašica goriva. Otežavajuća okolnost je bila što se crpna stanica za vodu nalazila na Dunavu u Borovu naselju, nekoliko stotina metara udaljena od neprijatelja u Borovu selu i pod stalnom paljbom… Vatrogasci su osim brige za opskrbu vodom, intervenirali u brojnim akcijama na širokom području od središta grada, sve do Trpinjske ceste, u izvlačenju iz ruševina, prijevozu poginulih itd., dok se druga skupina vatrogasaca priključila braniteljima obavljajući obrambene zadatke“. 

(Vlado Horvat, 130 godina vatrogastva u Vukovaru)

Jedan od tih tihih heroja, čovjek koji je u sebi do posljednjeg daha nosio najplemenitiju bit vatrogasnog poziva, bio je i Siniša Malecki.

Padali su s nogu od umora…

Siniša Malecki rođen je 25. travnja 1963. godine u Vukovaru, kao najstariji od troje djece Magdalene rođ. Senđerđi i Karla Maleckog. Prvi razred osnovne škole pohađao je u OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a od drugog do sedmog u OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera. Završio je Srednju školu učenika u privredi za zidara, a potom se uz posao 1984. godine doškolovao za vatrogasca u odjelu Više tehničke škole Zagreb koje je imalo organizirana predavanja u Vukovaru, pri čemu mu je odmah ponuđen petogodišnji ugovor u tadašnjoj PVJ na Sajmištu. 

Sinišina sestra Silvana kazala je kako je Siniša još od najranijeg djetinjstva  svirao harmoniku, a kako je bio nadaren i za pjevanje i za sviranje, svirao je s različitim bendovima u tadašnjim restoranima: "Obožavao je harmoniku. Sjećam se kako je prodao Golfa da bi mogao u Bijeljini kupiti harmoniku Dallape koja je na mjestu basa umjesto jednog dugmića imala mali dragocjeni kamen poput dijamanta. Volio je pjesmu društvo, a dugo je bio i izviđač“. Dana 18. travnja 1987. godine, Siniša je oženio Jeku Bakić, s kojom, nažalost nije imao djece.

Tijekom obrane grada Vukovara, Siniša je izvršavao sve zadaće pred njega postavljene. Vožnja  pod kišom granata, gašenje požara pod neprijateljskom paljbom i snajperima, opskrba vodom najvažnijih punktova u opkoljenom gradu, padanje s nogu od umora i nespavanja, izvlačenje ranjenika ispod ruševina , prijevoz poginulih, bile su svakodnevica malobrojnih vukovarskih vatrogasaca. 

Jedva sam povjerovao da je mrtav…

Pri povratku s jedne od takvih zadaća dana 3. studenoga 1991. godine, kad je već ušao u dvorište Lučke kapetanije gdje je bio izmješten s dijelom vatrogasne postrojbe, Siniša je smrtno stradao od gelera granate. Budući da je Lučka kapetanija u neposrednoj blizini bolnice, doslovno s druge strane ulice, a njegovi vatrogasci su vjerovali kako još uvijek živi, Siniša je prenesen u kiruršku ambulantu, no tamo im je ubrzo rečeno kako je zapravo smrtno pogođen sitnim gelerom, ali direktno u srce te da mu nije bilo moguće pomoći. 

Njegov zapovjednik Đuro Ivanković koji se upravo s njim vratio s intervencije, ispričao je: "Zaustavio sam vozilo da njih trojica izađu ispred Kapetanije i otišao parkirati. U tom trenutku je pala granata i Siniša je na samom ulazu u prostoriju ranjen. Bio sam uvjeren kako je živ, činilo mi se kako ima osmijeh na licu, bio sam šokiran kada mi je liječnik predao njegovu putovnicu i novčanik uz riječi kako je smrtno pogođen. Jedva sam u to povjerovao“.

Tijekom okupacije Sinišino tijelo preneseno je s ostalim tijelima koja su zbog nemogućnosti pokapanja zbog neprestanog žestokog granatiranja grada polagana u dvorište pored Lučke Kapetanije te privremeno ukopano na Novom groblju Dubrava u Vukovaru. Nakon mirne reintegracije njegovi posmrtni ostaci su ekshumirani, a nakon identifikacije, pokopani  na istom groblju u obiteljskoj grobnici. 

Sinišina sestra Silvana s beskrajnom tugom je rekla: "Svima nam puno  nedostaje. I dalje , kad god se obitelj  sastane, mama plače, a nama svima se vraćaju drage uspomene. Još nije  prošao Božić,  a da i Siniša nije dobio poklon. Iako ga nema, stalno je u našim srcima i mislima. 

Prije nekoliko godina, od Sinišinog mlađeg brata primila sam poruku: "Mama ne ispušta knjigu iz ruku već 2.5 sata od kako je knjiga došla... Valjda ima osjećaj da drži Sinišu u nekom smislu..." 

Kćer mučki ubijenog heroja s Ovčare podignula stijeg na kninskoj stijeni u spomen na oca Marka

Godine prolaze, ali u domu obitelji Malecki tuga i ponos žive ruku pod ruku. U međuvremenu, Sinišin je otac preminuo, no majka u knjizi u kojoj je priča o njenom Siniši i dalje pronalazi utjehu. Za obitelji koje su u Domovinskom ratu izgubile najmilije, vrijeme ne liječi rane – ono samo stražari nad uspomenama koje im nitko ne može oduzeti. Kada je poginuo u obrani svoga grada i Domovine, Siniša Malecki, suprug, sin i brat, vukovarski vatrogasac, imao je dvadeset i osam godina. Siniša, nismo te zaboravili. 

******

 "Svi su ljudi stvoreni jednaki, a onda su neki od njih postali vatrogasci". Hvala vam.