| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Tanja Belobrajdić | 25.07.2026. u 10:03 | Direktno | Otvori |
Ante je poginuo u obrani Lušca, imao je jednu želju: 'Kad ovaj rat za Domovinu završi...'
Taj 25. srpanj prije trideset i pet godina bio je sparan, vreo ljetni dan, baš kao i danas. Baš kao i danas, mnogi su se tih dana bezbrižno kupali na moru, nesvjesni strahota koje dolaze, dok su drugi mudro čekali razvoj političke i vojne situacije. Istovremeno, diljem Hrvatske, tisuće mladića u tišini su se pripremale za nadolazeći vihor rata. Najbolji među nama, koji su ostavljali svoje domove i miran život kako bi stali na branik domovine.
Trideset i pet punih godina prošlo je od početka Bitke za Vukovar. Upornim pisanjem i borbom protiv zaborava uspjeli smo postići da se neka imena trajno zapamte, prepoznatljiva po specifičnim okolnostima, herojskim djelima ili sudbonosnim datumima. Nažalost, mnoga će imena u kolektivnoj svijesti i dalje ostati tek puka brojka i hladna statistika. Svakom hrvatskom branitelju dugujemo vječnu zahvalnost i najdublje poštovanje, pa i onima čija imena javnost nikada neće čuti ni spomenuti, jer je svaka ugrađena žrtva jednako velika.
Ipak, povijest pamti međaše – trenutke koji su navijestili nadolazeću apokalipsu. Točno mjesec dana prije 25. kolovoza 1991. godine, datuma koji se povijesno bilježi kao početak prvog općeg napada na Vukovar – kada se dotadašnja JNA otvoreno i bez maski svrstala na stranu pobunjenih Srba – u prigradskom naselju Lužac odigrao se sudbonosan događaj. U direktnom i brutalnom borbenom okršaju poginuo je prvi hrvatski branitelj na vukovarskom bojištu nakon krvavih zbivanja u Borovu Selu. Bio je to Ante Glavinić, pripadnik elitne bojne Zrinski, koji je svoj život položio 25. srpnja 1991. godine.
Sjene rata
U knjizi "Sjene rata" objavljenoj 1993. godine, zbirci ratnih izvješća koje je napisao urednik, ali i novinar i ratni reporter Glasa Slavonije Vladimir Vazdar, nalazi se i članak koji je Glas Slavonije objavio u petak, 26. srpnja 1991. pod naslovom BORBA U NASELJU LUŽAC:
”U višesatnom okršaju snaga MUP-a s teroristima, poginule dvije, a ranjeno sedam osoba. Na vukovarskom području u četvrtak je otvoreno novo žarište sukoba s teroristima koji su dospjeli u naselje Lužac i automatskim oružjem i eksplozivnim sredstvima napali pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova. Oko 16 sati u predjelu Vukovara zvanom 'Budžak' mještani su uočili grupu od desetak terorista koji su dobro naoružani i maskirani napredovali iz šume Đergaj koritom Vuke iz smjera Bršadina te pripucali na stanovnike koji su štitili taj dio grada. Odgovoreno im je istom mjerom, pa su se udaljili u predjel zvan Lužac gdje su se sukobili s pripadnicima MUP-a koji su im presjekli odstupnicu. Sukob s teroristima i nekim od ekstremnih stanovnika koji su im se priključili potrajao je sve do 21 sat. Prema saznanjima kojima raspolaže Policijska uprava iz Vukovara sadržanima u redovitom priopćenju za javnost, u sukobu je smrtno stradao Ante Glavinić, pripadnik MUP-a te mještanin Pavao Olah. Ranjeno je šest pripadnika MUP-a i civilna osoba, a o drugim gubicima nema podataka jer je očevid u tijeku” /op.a. u izvornom članku navedeno je pogrešno ime poginulog civila – Mijo Olaj/
Punih 16 godina legionar
Ante Glavinić rođen je 14. travnja 1951. godine u Virovitici kao stariji sin Milke rođ. Matošević i Bože Glavinića. Budući da se obitelj zbog očevog posla često selila, Ante je osnovnu školu pohađao prvo u Kutini, a potom u Sisku gdje je završio i srednju školu, tadašnji ŠUP. Godine 1970. Glavinići se sele u Postire na Braču, rodno mjesto Antinog oca, gdje su bili starosjedioci. U Postirama Ante kratko vrijeme radi u poljoprivrednoj zadruzi, a potom kao mornar na slovenskom brodu, u tvrtki Splošna plovidba Piran.
Taj mu posao omogućava prigodu koju koristi u svibnju 1974. godine, kada se prijavljuje u Legiju stranaca na ugovor od pet godina. U međuvremenu, 1982. godine ženi se Francuskinjom Vivien koja im 1984. godine rađa kćer Sandru, a potom 1987. godine i sina Daniela. U Legiji stranaca odrađuje punih šesnaest godina, da bi početkom 1991. bio umirovljen kao dočasnik.
Ne dočekavši ni prvu mirovinu, Ante Glavinić vraća se u Hrvatsku kako bi se znanjem i iskustvom uključio u obranu domovine. Dana 5. svibnja 1991. godine postaje pripadnikom Specijalne postrojbe Ministarstva obrane, Bojne "Zrinski" u Kumrovcu.
Želio se, jednom, vratiti na Brač…
Bojna Zrinski ustrojena je na temelju zapovijedi ministra obrane Republike Hrvatske Martina Špegelja i zamjenika ministra obrane Gojka Šuška, kao prva specijalna postrojba Glavnog stožera Oružanih snaga. Postrojba je bila smještena u nekadašnjoj Političkoj školi u Kumrovcu. Prvi zapovjednik postrojbe bio je pukovnik Ante Zorislav Roso, general zbora u miru, koji je preminuo prošle godine, a njegovim zamjenikom imenovan je, tada bojnik, Miljenko Filipović, danas general bojnik u miru.
Glavinićevi suborci opisali su ga kao samozatajnog čovjeka, osobu koja nije puno govorila, ali je među njima svakako bio autoritet i provodio im je najveći dio praktične obuke. Tomislav Sabljo, prisjetio se Antinih riječi u trenucima odmora: "Još da ovaj rat za Domovinu završi, vratit ću se na Brač, uzeti barku i otisnuti na pučinu pecati ribe". Dana 15. lipnja 1991. pripadnici Bojne "Zrinski" odlaze u Vukovar, gdje uz ostale zadaće i na farmi Opatovac provode intenzivnu obuku pripadnicima Zbora narodne garde, a potom se premještaju u centar Vukovara, u VUPIK-ovu zgradu na obali Dunava, da bi u suradnji s vukovarskim Kriznim štabom, policijom i domaćim braniteljima odrađivali različite akcije, među ostalima i onu dana 4. srpnja u Borovu naselju.
Naime, 4. srpnja 1991. godine, premda o tome nema ni slova u udžbenicima povijesti, vukovarski branitelji izvojevali su prvu, izuzetno značajnu pobjedu koja je mogla promijeniti tijek rata u Vukovaru. Toga dana, u žestokom okršaju odbijene su snage srpskih pobunjenika iz Borova Sela koji su potpomognuti paravojnim srpskim jedinicama i četnicima pokrenuli napad prema Borovu naselju. Mjesec dana kasnije, 15. srpnja 1991. "Zrinski" dobivaju zapovijed da se vrate u matičnu bazu, ali Ante Glavinić se ubrzo ponovo vraća u Vukovar. Nažalost, samo deset dana kasnije, 25. srpnja, u akciji u prigradskom naselju Lužac, u kojoj su sudjelovali domaći branitelji koji su prvi pristigli na mjesto okršaja, a među kojima je bio i Ante te ubrzo potom i pripadnici MUP-a, Ante Glavinić gine.
Prijelomni trenutak…
Dr. Juraj Njavro, voditelj ratnog saniteta u Vukovaru i glavni kirurg, u razgovoru s Markom Radićem, prisjetio se Ante Glavinića i akcije u kojoj je Ante poginuo: "U toj akciji je poginuo prvi Legija. Nadimak 'Legija' su dobivali pojedini hrvatski branitelji koji su bili u Legiji stranaca. Ovdje je poginuo prvi Legija, Ante Glavinić. Bio je rodom s Brača. Krasan jedan dečko, stvarno jako drag, dobar i hrabar mladić. Imao je neku posebnu, američku pušku, znam kako su dečki stalno gledali kako Ante ima dobru pušku. Uglavnom, to je bila jedna od vrlo važnih akcija, kojom je pripremljen teren za obranu grada".
Tko je ubio Antu Glavinića – Legije, možemo zaključiti "zahvaljujući" podacima koji postoje u knjizi "Putevi nezaborava" autorice Snežane Šević. Ona je do 1996. godine zapisivala "biografije srpskih boraca“, a o jednom od njih, koji je upravo taj dan poginuo na Lušcu, zapisala je: "Voleo je istinu i uvek je održao datu reč. Videći šta se sprema, govorio je da će prvi pucati na ustaše jer ih pamti još iz II svetskog rata i da se fašistima ne sme dozvoliti da rade što hoće. I ovoga puta održao je datu reč jer je prvi na Lušcu pucao na ustašku bandu, jednog ubio, a dvojicu ranio 25.7.1991. godine. Poginuo je istog dana kad su ustaše opkolili i minirali porodičnu kuću u kojoj se nalazio…" S obzirom na to da je toga dana na Lušcu u okršaju s teroristima od hrvatskih branitelja poginuo jedino Ante Glavinić, možemo pretpostaviti da se radi o njegovome ubojici.
Nakon Antine pogibije, njegovo tijelo prevezeno je u Split, na patologiju bolnice Firule, a potom ga je rano ujutro, dana 28. srpnja 1991. godine, preuzeo njegov brat Boris te prenio na Brač, u Postire, gdje je uz vojne počasti pokopan u obiteljskoj grobnici.
Pogibija Ante Glavinića 25. srpnja 1991. bila je prijelomni trenutak koji je jasno pokazao da sukobi u Vukovaru nisu izolirani incidenti, nego počinje otvoreni, krvavi rat. Kada je kao dragovoljac, pripadnik legendarne Bojne "Zrinski", poginuo braneći domovinu u Vukovaru, Ante Glavinić, sin, otac i brat imao je 40 godina.