Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tanja Belobrajdić	06.06.2026. u 20:05	Direktno	Otvori

Vukovarske priče: Tko je čovjek s plavom kapom iz logora Velepromet?

Tisuće ljudi vidjele su tu snimku. Velepromet, studeni 1991. godine, odmah nakon sloma obrane Vukovara.

Na snimci se vidi kako jedan od četnika grubo izdvaja i vodi čovjeka u plavoj, vunenoj kapi. Tisuće su je gledale, a nitko ne zna tko je on. Nitko osim njegove obitelji i nekolicine prijatelja.

Prošlo je trideset i pet godina. Mnogi članovi obitelji ubijenih branitelja i civila u međuvremenu su preminuli. Mnogi su bolesni, dementni, rezignirani ili ogorčeni. Preostali više nikome ne vjeruju. Oni koji su trebali, posao nisu odradili na vrijeme – dok su sjećanja bila svježa, a svjedoci živi. Oni koji su to mogli kasnije, nisu htjeli, željeli ili stigli. Sada je to nevažno. Ipak, nepravedno bi bilo svaliti krivnju na one koji danas nose taj teški teret. Ministarstvo hrvatskih branitelja sada doista daje sve od sebe. Terenski timovi neumorno rade na novim probnim kopanjima, a tehnologija i trud ulažu se u svaku novu identifikaciju. Oni se danas zapravo bore s vremenom koje je davno iscurilo.

S druge strane, egzekutora i svjedoka koji su mogli posvjedočiti o zločinu, također je ostalo tek pokoji. Otišli su s ovoga svijeta, a jesu li se molili za spas svoje duše koju nisu olakšali priznanjem – ne znamo. Ali znamo čemu se nadamo. Ovo nije kraj. Dokaz tomu su grobišta koja pronalazimo danas, osamdeset godina nakon onog prijašnjeg rata. Jer, ako neće čovjek, progovorit će zemlja.

Ovo je priča o Mariju Knežiću. Na popisu poginulih i nestalih pripadnika Kuna, redni broj 125. Još ga tražimo. I naći ćemo ga.

Tko je bio Mario prije plave kape? (Čovjek, a ne samo broj)

Mario Knežić, za obitelj i prijatelje – Mašo, rođen je u Borovu naselju, u obiteljskoj kući, dana 5. svibnja 1958. godine, kao drugi od troje djece Ane rođ. Tajs i Antuna Knežića. Obiteljski korijeni Knežićevih u Borovo naselju sežu još u vrijeme uoči Drugog svjetskog rata. Marijeva baka Lenka, rodom iz dubrovačkog kraja, nakon završene preparandije dobila je posao kao učiteljica u Batinoj školi – današnjoj Osnovnoj školi Siniše Glavaševića. Djed, po kojemu je Mario i dobio ime, zaposlio se kao službenik u Batinoj tvornici. Ta povezanost s tvorničkim naseljem nastavila se i kroz iduću generaciju. Marijev otac Antun, kojega su u Vukovaru svi znali pod nadimkom Draško, i njegova majka Ana, rodom iz Aljmaša, proveli su svoj radni vijek u tvornici Borovo. Odgajan u duhu skromnosti i poštenja, Mario je izrastao u iznimno mirnog, tihog i povučenog čovjeka. Iako je lov bio duboko ukorijenjena obiteljska tradicija, on ga nije volio; bio je osoba koja je mir tražila u nekim sasvim drugim, kreativnim stvarima. Malo je izlazio s društvom, radije birajući tišinu svog doma i svoje hobije. Njegova velika strast bila je restauracija starog namještaja, a posebno starih satova. Zbog toga bi često odlazio na tržnicu u Suboticu, gdje su Mađari i Poljaci donosili starine, tražeći u tim zaboravljenim predmetima i starim urama nešto što vrijedi spasiti i čemu treba vratiti stari sjaj.

Nakon odsluženja vojnog roka u tadašnjoj JNA, koji je proveo najprije u Čapljini, a potom na Jahorini, Republika Bosna i Hercegovina, Mario se vratio u rodni grad i zaposlio u tvornici Borovo. Bio je izuzetno vrijedan radnik koji nikada nije bježao od teškog rada. Dapače, sam je tražio premještaje na zahtjevnija i teža radna mjesta kako bi osigurao bolju zaradu. Tako ga je pred sam rat posao odveo u pogon Valjara. Bio je to surov, fizički naporan i prljav posao – sam je u razgovorima znao reći kako na kraju smjene svi radnici iz pogona izlaze kao crnci.

Iz njegovog mirnog karaktera izvirala je i nevjerojatna dobrota prema ljudima koji su ga okruživali. Njegova starija sestra Jadranka o njemu je s ponosom kazala: "Mario je poštovao sve naše susjede u Borovu naselju, uvijek je pomagao starim ljudima ako im je nešto trebalo donijeti ili uraditi, pa su i oni voljeli njega. Zaposlio se puno prije mene, pa je od svojih plaća uvijek nešto kupio meni i mami… Bio je nesebičan i divan brat…"

Ipak, sav taj trud i rad dobili su svoj najdublji smisao u obiteljskom životu koji je tek počeo graditi. Godine 1988. Mario se vjenčao sa Zorkom Vitić - Bebom, a kruna njihove ljubavi, kći Ana, rodila se 1990. Mario je postao otac, spreman učiniti sve za sigurnost i budućnost svog djeteta.

Pucaj si u nogu, samo ostani…

Marijeva jedina sačuvana fotografija s kćeri, ujedno i njegova posljednja, načinjena je neposredno prije Borova Sela, odnosno 2. svibnja 1991. godine kada je izvršen brutalan napad i masakr nad dvanaestoricom hrvatskih redarstvenika, što je označilo prekretnicu i neslužbeni početak otvorenog rata u Slavoniji. Mario se već prije toga prijavio u pričuvni sastav MUP-a, osjećajući dužnost da zaštiti svoj grad i obitelj.
Njegov tadašnji kolega iz policije, Vlado Iljkić, s dubokim se poštovanjem prisjetio zajedničkih dana i Marija kao čovjeka: "Radio sam s njim u Borovu, a poslije i u policiji, sve dok nije prešao u ZNG. Bio je jako dobar čovjek, i to kažem bez ikakve kurtoazije ili samo zato što ga više nema. Odradili smo nekoliko zajedničkih smjena koje su prošle bez nekih posebnih događanja, a družili smo se malo i izvan posla. U slobodno vrijeme Mario je radio fantastične Vilerove goblene, i to one najzahtjevnije. Najviše je birao motive s mora, jer su njegovi obiteljski korijeni vukli s jadranske obale, iz Slanog i s otoka Šipana. To što je stvarao bila su prava remek-djela. Osim toga, izuzetno je volio kuhati. Ipak, najviše smo ga pamtili po tome što se često i gromoglasno smijao. Nakon što je prešao u ZNG, putevi su nam se razdvojili i više se nismo sretali. Bio je stvarno netko poseban. Ja tog čovjeka do danas nisam prežalio".

Marijeva supruga Zorka, s tugom je ispričala: "Sredinom lipnja, Mario se u Zagrebu prijavio u 1. brigadu, dio njih je potom, među njima i Mario, došao na Opatovac. Dana 7. srpnja 1991., nakon velike akcije u Borovu naselju tri dana prije, 4. srpnja, kada se jako pucalo, a mi smo se jako bojale, Mario nas je poslao k njegovoj mami i bratu u Slano. Odvezao nas je moj bratić Zlatko Vitić, no i tamo je ubrzo postalo napeto, pa smo otišle u Umag gdje se nalazio moj brat. Ondje nas je Mario iznenadio 16. kolovoza, došao je na Anin prvi rođendan. Već se sutradan vratio u Vukovar, iako smo ga i majka i ja molile da ne ide, da se negdje sakrije, da si puca u nogu… U očaju mi je svašta padalo na pamet… Odgovorio nam je da mora ići, što bi bilo kad bi svi otišli… Nikada ga više nismo vidjele… U rujnu se uspio javiti telefonom, rekao mi je – 'Ja sam tamo gdje tetka Marija radi'. Shvatila sam da je to škola na Sajmištu, zvala se tada OŠ Drugi kongres, danas je to OŠ Nikole Andrića. Dodao je još – 'Čuvaj mi moju Anu', i veza se prekinula…"

"A, ti si onaj mupovac!"

Jedan od ključnih ljudi 4. bojne 3. brigade ZNG-a, pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, sjeća se Marijevog ratnog puta koji daje kontekst onome što se s Marijem kasnije događalo: "U našu je postrojbu iz Zagreba došlo 18 nekadašnjih policajaca koji su iz pričuve prešli u ZNG. Kad su čuli da se na Opatovcu osniva postrojba, zatražili su odobrenje za premještaj, među njima i Mario Knežić. Mario je nakon prvih akcija raspoređen na Sajmište gdje smo držali prvu liniju prema selima Negoslavci i Petrovci, on baš na negoslavačkom putu. Dana 14. rujna na Vukovar je iz svih smjerova izvršen opći napad, prvo avijacijom, a potom iz topništva, a onda su krenuli tenkovi praćeni pješadijom. Svuda su bile otvorene bojišnice i nemoguće je bilo očekivati pomoć s bilo koje strane. Nama su prošli kroz sredinu, između dva puta, a potom i s leđa, iz smjera vojarne, tada kasarne, koja je bila iza nas i s dijela Sajmišta koji je bio od početka u njihovim rukama, tkz. Petrova gora. Našli smo se u okruženju, prepušteni sami sebi i svatko je tražio put za izvlačenje. Jedni su krenuli kroz naše minsko polje prema Bogdanovcima, neki su zarobljeni - petorica naših gardista je tada mučki ubijeno, a neki su, poput Maria, uz ogradu vojarne prošli prema Mitnici i tako se spasili. Nakon izvlačenja, Mario se javio u zapovjedništvo bojne koje se, nakon posljednjeg raketiranja Opatovca i uništenja objekta, nalazilo u vukovarskoj Gimnaziji te sam ga tamo rasporedio na minobacaču kao ispomoć Zorislavu Gašparu. Ondje su ostali dok Gimnazija, također, nije bila totalno uništena…"

Braniteljica Mira Komunickej, koja je na položaju u Gimnaziji bila sa suprugom i suborcem Palom Horvatom te kasnije svjedočila Marijevoj tragičnoj sudbini, ispričala je: "Nekoliko dana prije potpunog sloma obrane grada, ponovo došli smo na Slaviju. Već je bilo rasulo, znali smo situaciju, razgovaralo se o proboju. Tada još uvijek nisam znala kako je moja mlađa sestra Marija, također braniteljica, dana 2. studenoga, pri povlačenju s Lušca gdje se nalazila na položaju, zarobljena i ubijena. Potražila sam majku u skloništu, a Palika je otišao do škole Vladimir Nazor gdje je bilo zapovjedno mjesto toga dijela grada, kako bi izvidio situaciju. Kada se vratio, rekao je da smo zakasnili, da su svi već otišli. Tek u Zagrebu, saznala sam da me je slagao. Jedan naš poznanik rekao mi je kako mu nikako nije bilo jasno zašto Pal nije htio ići u proboj. Zvali su ga, a on je odbio. Uvjerena sam da je to napravio zbog mene, bili smo jako vezani, vjerujem kako je mislio da je sigurnije da majka i ja izađemo s civilima. I tada smo donijeli još jednu pogrešnu odluku. Vjerovali smo kako je bolje da ne idemo na Mitnicu, s obzirom na to kako su četnici smatrali da se na Mitnici nalaze 'najgore ustaše'. Presvukli smo se, a uniforme i oružje smo zakopali. Kada su pred sklonište došli četnici, uz prijetnje i psovke istjerali su nas napolje te potjerali u Velepromet, gdje je odmah počelo razdvajanje. S gimnazije je s Palom i sa mnom na Slaviju došao i Mario Knežić. Čim smo došli na Velepromet, ugledao nas je četnik i zločinac Stevo Curnić zvani Cigan, uhvatio je moga muža za ruku i rekao: 'A, došao si Palika!'. Marija Knežića je, iako je ovaj na čelo navukao plavu, vunenu kapu, također prepoznao. Rekao je: 'A, ti si onaj mupovac' – i odveo ih je obojicu. Više ih nijednoga nisam vidjela, ni žive ni mrtve. Posmrtni ostaci moga supruga Pala ekshumirani su iz masovne grobnice na Petrovačkoj doli, no o Mariju, nažalost, do danas nema traga. Policija je davno bila kod mene sa snimkom s Veleprometa i pitali su me poznam li nekoga sa snimke. Odmah sam prepoznala Marija u njegovoj plavoj, vunenoj kapi, kako ga guraju u hangar… Želim reći da je bio divan čovjek, stalno je spominjao suprugu i kćer, a mi smo ga svi voljeli. Nas smo troje u onom paklu bili jako bliski, Mario je govorio da ćemo se okumiti ako preživimo… I preživjeli smo, živi smo dočekali ulazak četnika u grad… A onda je netko imao moć o nama odlučiti drugačije…"

Ne mogu oprostiti…

Zorka Knežić s gorčinom je kazala: "Tražili smo Marija preko Crvenog križa, odlazila sam na razmjene s njegovom fotografijom… Rekli bi mi da su ga vidjeli, onda, opet, kako to nije on… Patili smo jako, ja, naša kći, njegova obitelj… I moja ga je majka voljela kao sina… Kažu da treba oprostiti, ali ja ne mogu. Ni oprostiti, ni zaboraviti… Ne mogu… Dugo sam Marija sanjala kako dolazi, a onda, ne može, ne daju mu…"

Marijev mlađi brat Eugen, nikada nije odustao od potrage za njim, nade kako će njegovi posmrtni ostaci jednom ipak biti pronađeni. Na internetu, na različitim forumima, postavljao je pitanja, tražio potencijalne svjedoke, bilo koga tko bi mu mogao kazati zna li što o sudbini čovjeka sa snimke, s plavom kapom… Uzalud… Između ostaloga, tada je napisao: "Moga brata je netko unutra prepoznao, davno sam bio u kontaktu sa ženom koja je također bila tamo, kao i njen muž. Prišao je tip, moga je brata oslovio prezimenom i rekao što tu sad glumi civila, kad se zna da je bio mupovac. Mario je bio u pričuvnom sastavu i to je bilo dovoljno da 'nestane'. Nestao je i njezin muž. Nestali su i mnogi koji nisu bili ni u MUP-u, ni u ZNG-e, nestali su jer su bili nesrbi. A glede obraza tih zvijeri, ostatak Hrvatske nikada neće shvatiti tko su oni za koje Republika Hrvatska ni danas ne postoji, niti ju priznaju, a naročito su ponosni koliko su duboko, kako sami kažu – 'zaorali' ove naše… Možda jednom nekom pukne savjest kao onom Srbinu iz BiH, kad je na samrti rekao da ne želi u grob i pred Boga s takvom strašnom tajnom, pa je otkrio lokaciju masovne grobnice kod Prijedora. Izgleda da vrijedi ona naša stara: 'Zaklela se zemlja raju,da se sve tajne znaju'. Pa makar kad-tad. Ja bih volio da ga nađemo dok mi je mati živa, da nađe malo mira pred kraj života, ali godine idu…"

Eugen Knežić napisao je ovo 2008. godine. Njegov brat je tada bio mrtav već 17 godina. Ubijen i negdje zakopan kako se zvijerima ne bi otkrio trag. Od tada je prošlo još 17 godina, za Marijevim posmrtnim ostacima još uvijek se traga. Njegova majka u međuvremenu je preminula, nije pronašla mir o kojem je Eugen pisao.

Ovo je priča o jednome u nizu vukovarskih heroja

Kada je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen, sproveden u Velepromet gdje mu se gubi posljednji trag, Mario Knežić suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i tri godine.