| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Tanja Belobrajdić | 29.05.2026. u 21:38 | Direktno | Otvori |
Priča o Zlatku Krasniku: Ne tražimo milost, tražimo istinu!
Ove stihove napisao je Zlatko Krasnik, mučki ubijen na Veleprometu. Vukovarac. Sin. Suprug. Otac. Brat. I doista, osim Gospodina, nitko ga nije čuo, a njegova obitelji trideset i pet godina i dalje sanja njegov glas.
Zlatko Krasnik, za obitelj i prijatelje – Zlaja, rođen je 19. prosinca 1959. godine kao drugi od četvero djece Katarine rođ. Balaž i Vjekoslava Krasnika. Pohađao je OŠ Ive Lole Ribara u Vukovaru, danas OŠ Dragutina Tadijanovića te potom srednju Tehničku školu. Nakon odsluženja vojnog roka u bivšoj državi, u Nikšiću, Republika Crna Gora, zaposlio se u nekadašnjem poduzeću Stjepan Supanc, a potom je, sve do početka ratnih sukoba, radio u vukovarskom poduzeću tekstilne industrije VUTEKS.
Zlatko je bio glazbeno nadaren i volio je pjevati, pa je u Zajednici mladih 'Susreti' u crkvi Sv. Filipa i Jakova pjevao, a u crkvenom glazbenom sastavu svirao bubnjeve. Pratio je i sport, osobito je volio nogomet, koji bi rado rekreativno igrao s prijateljima. Ružicom rođ. Maslać oženio se godine 1986., a ona im je sljedeće godine rodila sina Maria te 1989. i drugog sina, Nikolu.
Bio je poseban…
Domagoj Jurčić – Sremac, čija su dva brata također ubijena na Veleprometu i čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, o Zlatku je kazao: "Zlatko je bio neobičan mladić, karizmatičan, rekao bih, mladi su mu hrlili, bio je omiljen u društvu".
O Zlatku Krasniku, njegova prijateljica i kuma Cecilija Merkler je ispričala: "Iako zvuči kao teška floskula, ima nekih stvari neprevodivih u riječi ili barem jako teško prevodivih. Takva su i moja sjećanja na Zlajeta. Upoznala sam ga kad sam davne 1978. došla poslije Krizme u Zajednicu, dočekao me svojim širokim osmijehom. Nakon toga nekako se ne mogu sjetiti vremena u kojem nije bio tu. Uvijek je bio za sve nas otvoren za razgovor, pomoć ili bilo što nam je zatrebalo. Zlaje je 1985. postao Dadin i moj vjenčani kum, što je bio samo prirodni slijed događanja. Kada je započeo vezu s Ružicom, koja je kasnije okrunjena brakom i dvojicom sinova, činilo se da je postao još nježniji, odgovorniji, potpuniji. O njegovim mnogobrojnim talentima, njegovom jedinstvenom glasu i osebujnom sviranju bubnjeva također mi je teško nešto suvislo napisati, jer mi se čini da što god napisala neće biti dovoljno dobro. Njegova 'Večernja molitva', koju skoro svaki put sviramo i pjevamo, je postala naš svojevrsni zaštitni znak i svaki puta ponovno izazove burne emocije…"
Između dna nade i beznađa
Na žalost, skladni život mlade obitelji uskoro su zamijenile sumorne sjene rata koje su se nadvile nad Vukovar, pa Zlatko dana 2. kolovoza 1991. suprugu i dvoje mlade djece šalje iz grada, a on ostaje na položaju na Sajmištu, u blizini svoje obiteljske kuće koja se nalazila u Novoj ulici, ulici u kojoj se nakon sloma obrane toga dijela Sajmišta dana 14. rujna ’91., nalazilo jedno od četničkih zapovjednih mjesta. Ružica Krasnik pri odlasku je posljednji put vidjela svoga supruga, a tijekom opsade grada, uspjeli su se tri puta čuti telefonom.
Nakon nenaoružanih straža, zaoštravanjem ratnih sukoba, Zlatko ostaje na položaju između pravoslavnog i katoličkog groblja, u tadašnjoj Kraševoj ulici, danas Europske unije, jednoj od bojišnica pod neprestanim udarom granata i tenkovskih napada praćenih neprijateljskom pješadijom, gotovo do posljednjeg dana opsade.
Dana 17. studenoga 1991. u knjizi 'Franjevci u Vukovaru tijekom Domovinskog rata', fra Ivan Mikić zapisao je: "Negdje blizu dna nade i u zatočenju beznađa, našli smo se upravo ovog dana. Bila je nedjelja. Slavili smo misu u podrumu… Granate su padale na sve strane. Čekanje na prestanak granatiranja se oteglo do 14 ili 15 sati. Tada su u samostan ušli Pavle Vukas i Zlatko Krasnik. Nosili su na rukama Zorana Bilušića. Sva trojica su bili ranjeni, a Zoran teško. Bili su na položaju u Kraševoj ulici, blizu pravoslavne crkve. Izvijestili su nas o teškim borbama u središtu grada… Tko će od nas preživjeti tragediju koja je pred nama?..."
Još istu večer, Zlatko Krasnik i članovi Zoranove obitelji, pomoći će da se Zoran Bilušić prenese u sklonište u Ribarskoj ulici, odakle će ga sutradan, 18. studenoga, ranom zorom, odnijeti u bolnicu. Posljednji put, Zlatko Krasnik viđen je na Veleprometu, što je posvjedočio njegov otac Vjekoslav koji se s njim susreo tamo i kazao da je Zlatko je prozvan imenom i prezimenom te izveden van. Nikada ga više nije vidio. Vjekoslav Krasnik preživio je srpske koncentracijske logore, no od posljedica i tuge za sinom, preminuo je 1997. godine.
Ne može čovjek nestati…
Cecilija Merkler, potreseno je rekla: "Teško je bilo čuti da ga nigdje nema, da je nestao... Ne može čovjek nestati, pogotovo ne iz sjećanja i srca onih koji ga vole... Čak i danas, a prošlo je trideset i pet godina, palim svijeće kod centralnog križa za Zlajeta i sve naše dečke kojima se ne zna sudbina... i nadalje ću tako, dok se ponovno ne vidimo Gore".
Jesu li Zlatka prozvali i presudili mu nekadašnji susjedi i prijatelji koji su također živjeli u Novoj ulici ili radne kolege iz VUTEKSA koji se danas nalaze među već osuđenim zločincima za ratne zločine počinjene na Ovčari i Veleprometu ili netko treći, pokazat će dokazi ili nečija savjest. Do tada, Zlatkova obitelj je jedna među stotinama koja traži i čeka istinu i ne odustaje od nade kako će Zlatko biti pronađen.
Zlatkov mlađi sin, svojevremeno je s tugom rekao: "Majka i otac su bili samo pet godina u braku, kada je sve prekinuo rat. Nada u očev pronalazak nikada u nama nije izblijedila, iako godine čine svoje. Budući da smo praktični vjernici, polažemo svoje ruke i nade u Uskrsloga i čvrsto vjerujemo u ponovni susret u Nebu".
Danas Nikola Krasnik kaže: "35 godina nosim ovu potragu na svojim leđima i ne tražim milost, tražim istinu. Što god mi rekli, ja sam svoj dio ispunio – nikada oca nisam iznevjerio, niti odustao. Čvrsto se nadamo da ćemo ga pronaći i vjerujemo da je taj dan sve bliže".
Samo jedna od ratnih vukovarskih priča: Priča o Zlatku Batakoviću
Kada je nakon sloma obrane grada kao ranjenik zarobljen, a potom nemilosrdno zlostavljan i ubijen, nakon čega je nad njim počinjen i zločin nakon zločina, pri kojem su zločinci i ubojice zametali svoj trag, Zlatko Krasnik, sin, suprug, otac i brat, imao je trideset i jednu godinu. Ubijen je točno mjesec dana prije svoga trideset i drugog rođendana.