| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| jg | 20.04.2026. u 11:57 | Direktno | Otvori |
Istaknula je da joj najviše nedostaju obitelj i osjećaj doma što posebno osjeti tijekom blagdana ili u teškim životnim trenucima. U Hrvatskoj joj je najteža prepreka bila svladati jezik jer nije znala ni engleski. "Tek par dana prije polaska saznala sam da je Hrvatska sigurna zemlja s niskom stopom kriminala i da se ovdje mirno živi. To me razveselilo i donekle umirilo", poručila je.
Zahvalna je Isusovačkoj službi za izbjeglice što su je prihvatili. "Tamo su mi pružili podršku, mnogo me naučili i dali mi priliku za razvoj. Kada sam postala samostalnija, bio je to prirodni proces - kao da sam izletjela iz gnijezda nakon što su me naučili letjeti. Bilo mi je važno priznati sebi da nisam samo psihologinja po struci, već i osoba koja i sama prolazi kroz migraciju, gubitak doma i neizvjesnost", rekla je.
Istaknula je da bi voljela ostati u Hrvatskoj. "Sviđaju mi se ljudi, uložila sam mnogo truda u učenje jezika i proces priznavanja diplome. Nadam se da ću moći raditi u svojoj struci i biti korisna zajednici. No, život se ponekad neočekivano mijenja, stoga jednostavno radim najbolje što mogu i nadam se najboljem. Osjećam veliku podršku na ljudskoj razini - mnogi zaposlenici u institucijama zaista se trude pomoći", rekla je.
"Nitko ne bira biti izbjeglica. Iza svakog lica koje sretnete stoji jedan srušeni svijet - napušteni domovi, prekinute karijere i razdvojene obitelji. Ono što se ne vidi na prvi pogled je taj nevidljivi umor od stalnog prilagođavanja i unutarnja borba s osjećajem gubitka identiteta".
Ukrajinci zadali žestok udarac Putinu: Na udaru dvije ruske rafinerije i luka na Baltiku
"Molila bih za strpljenje i empatiju. Ponekad osmijeh ili ljubazno pitanje na blagajni može biti mali oslonac koji nam taj dan treba da ne odustanemo", poručila je Ukrajinka.