Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tanja Belobrajdić	19.04.2026. u 22:14	Direktno	Otvori

Milica živi za trenutak kada će pronaći svog Jadranka: 'Ne mogu se pomiriti da ga nema'

Krajem rujna 1991. godine u obranu Vukovara uključilo se 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga, poznatijih kao HOS. Od 58 pripadnika HOS-a koji su pristigli na vukovarsko ratište (od kojih je 14 ostalo braniti Bogdanovce), među preživjelima samo sedam nije bilo teško ili lakše ranjeno, a 25 ih je poginulo ili nestalo. Jedan od trojice čiji posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni je i Zagrepčanin Jadranko Anić Antić – Šnicla. Danas bi mu bio rođendan.

Jadranko Anić Antić rođen je dana 19. travnja 1959. u Zagrebu kao prvi od troje djece Marije rođ. Piknjač i Ante Anić Antića, dok je po ocu, iz njegovoga prvog braka, imao još pet sestara. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Augusta Šenoe, a srednjoškolsko obrazovanje završio je u srednjoj milicijskoj školi na Svetošimunskoj cesti. Nakon četiri godine školovanja odlazi na prvu službu u Kumrovec gdje ostaje dvije godine, a sljedeći raspored dobiva u Zagrebu, u tadašnjoj MS Dubrava. Godine 1979. Jadranko se oženio Milicom rođ. Jakovčić koja im je 1980. rodila kćer Martinu, a devet godina kasnije, 1989. i sina Luku.

Jadrankova najstarija sestra, Jasna Mikas, rekla je kako je Jadranko bio okretno, znatiželjno i veselo dijete koje je lako sklapalo prijateljstva, mezimac u obitelji. Prisjetila se kako ga je jako zanimalo nebo, astronomija, sjajno je crtao olovkom, osobito karikature i da je, iako vragolan, volio i slušao starije sestre. Nakon nekoliko godina službe, Jadranko je napustio posao u policiji i zaposlio se kao djelatnik zagrebačkog ZET-a kao vozač tramvaja te su ga na tome radnom mjestu zatekle demokratske promjene koje su se ubrzo dogodile.

Sa srcem je krenuo u Vukovar…

Kad je nakon Plitvica, a osobito nakon Borova Sela postalo jasno kako su ratni sukobi neizbježni, Jadranko Anić Antić priključio se postrojbama HOS-a. Jadrankov suborac, pukovnik Damir Radnić, ispričao je: "U Šenoinoj ulici, u sjedištu stranke HSP organizirali su dragovoljce, a Jadranko se odmah dragovoljno prijavio, poput nas ostalih. Za manje od deset dana dobili smo poziv za petnaestodnevnu obuku. Jadranko je poslan na Žumberak u tadašnji kamp HOS-a u Gornjoj Vasi gdje je, budući da se dobro razumio u oružje, držao i obuku drugim dečkima, a otamo je otišao na svoje prvo ratište na Pokupsko. Nakon mjesec dana, dio nas koji smo bili na drugom ratištu, kao i dečki iz Pokupskog među kojima je bio i Jadranko, po zadaći smo pošli na okruženje vojarne Borongaj u Zagrebu gdje smo proveli petnaestak dana, sve do 21. rujna kada je ubijen prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžik. Dan nakon njegovog pokopa, 26. rujna 1991., u prvoj od tri skupine, nas četrdeset krenulo je za Vukovar, kao prvi dragovoljci HOS-a u Vukovaru, koji je već tada bio simbol otpora JNA i četnicima".

Milica Anić Antić, Jadrankova supruga, s tugom se prisjetila: "Jadranko je doista sa srcem krenuo u Vukovar. Govorio je kako se Hrvatska brani tamo, a ako nitko ne pođe, tko će je obraniti? Naša su djeca bila malena, sin je imao tek dvije i pol godine, mislio je kako ga tata ne voli jer je otišao, no njegov ga je otac volio silno i otišao je upravo zato kako rat ne bi došao na prag njegovoj obitelji, otišao je kako bi nas zaštitio".

Bio je izuzetno pametan i humorističan

Igor Široki, jedan od malobrojnih pripadnika HOS-a koji su preživjeli Bitku za Vukovar, o Jadranku je rekao: "Jadranka sam upoznao u kampu na Gornjoj Vasi, on je zaista bio poseban čovjek, rijetki su takvi. Pozitivan, šaljivdžija, s njim je bio smijeh do suza od ujutro do uvečer, nevjerojatno je znao podignuti moral dečkima. Ne znam kojim riječima bih ga opisao, osim - putujući humor, a to nam je toliko tada bilo potrebno. U Vukovaru smo se razdvojili početkom listopada, posljednji sam ga put vidio negdje oko 10. toga mjeseca, kada je na položaj na kojem sam ja ostao donio municiju. Kasnije, kada smo se raspitivali o našim dečkima koji se nisu vratili, bilo je različitih priča, netko je spomenuo kako je Šnicla, tako smo Jadranka zvali, tražio od Marka gipsera da mu "zagipsa" pištolj oko ruke, no ta je priča malo vjerojatna budući da su četnici provjeravali ranjenicima rane prema spisku koji su imali". 

U knjizi Damira Markuša, hosovca koji je također branio Vukovar, o Jadranku Aniću Antiću, ostala je zabilježena anegdota koja tjera i na suze i na smijeh: "Kao sto je uočljivo, u tom kolu ludila i smrti bilo je pregršt uistinu smiješnih događaja. Jedan od takvih bio je kada smo nas desetak trebali pretrčati jedno raskrižje po kojem su pri prelascima četnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prijeći na drugu stranu, osim jednog od nas iz HOS-a, Jadranka Antića Anića 'Šnicle'. Sam nadimak govori da je bio malo podeblji, a uz to je bio i nevjerojatan zafrkant. Uglavnom, čekamo mi njega da pretrči, a Šnicle nema pa nema. Kad najednom, eto njega na biciklu. Uhvatio zalet i biciklom 'preletio' na drugu stranu, popadali smo od smijeha. Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale počastili rafalima. Netko 'pametan' mu je predlagao da se pokuša istim putem vratiti s biciklom, ali Šnicla nije to napravio jer je bio stvarno pametan. Volio je zafrkanciju, volio je biti frajer, no u ovakvoj situaciji bolje je nositi živu glavu nego ispasti frajer. Naime, da se i vraćao na biciklu, četnici bi se vjerojatno manje smijali, a više pucali. Jadranko Anić Antić, zvani 'Šnicla' i njegove šale toliko su me oduševljavale, da me smijeh često lovio i na sam pogled prema njemu".

Djeca iz skloništa su ga obožavala

Poznata  vukovarska ginekologinja dr. Mirjana Semenić Rutko, tada mlada liječnica u Ratnoj bolnici Vukovar, tijekom razgovora je kazala: "Sjećam se Jadranka, previjala sam ga, u bolnicu je došao kratko prije sloma obrane grada. Bio je ranjen u nogu, vidjela sam kada je s ostalima izveden, potpomagao se štakama. Bio je šutljiv i ozbiljan, vjerujem kako mu je bila jasna situacija".

Pretpostavku dr. Semenić Rutko, potvrdila je i Željka Jurić Mitrović, široj javnosti poznata kao malena djevojčica u plavom kaputiću: "Jako se dobro sjećam Jadranka, njega i drugih dečki koji su dolazili k nama na Olajnicu. Mi, djeca, svatko smo imali svoga omiljenog gardistu, a našega Šniclu najviše je voljela moja najmlađa sestra Josipa. Kada je mogao, crtao nam je stripove i igrao se s nama. Majka je i njima svima pekla kruh, a on je obožavao kruh s grožđicama. Nakon što smo dobili informaciju da je ponovo ranjen, a već je gelerima prije bio ranjen u glavu, poslao je nekoga da nam javi da će Vukovar pasti i da iz stana u kojem smo boravili pređemo u atomsko sklonište kod drugih civila. Bio je stvarno dobar čovjek i brinuo je o nama. Nažalost, nikada ga više nismo vidjeli".

Majčine su oči stalno pune suza…

Jasna Mikas, Jadrankova sestra, svojevremeno je s velikom tugom je kazala: "Iako moja maćeha, Jadrankova majka Marija prema svima nama je uvijek bila divna i jako je volimo. Često se čujemo, zamijenila mi je majku, zajedno se isplačemo. Ona živi za trenutak kada će pronaći Jadranka kako bi ga, dok je živa, dostojno pokopala. Njezine su oči stalno pune suza… I čeka…". Nažalost, u međuvremenu, Jasna Mikas je preminula, ni ona nije dočekala da posmrtni ostaci njenoga brata budu pronađeni i pokopani.

Milica Anić Antić emotivno je ispričala: "Tijekom opsade Vukovara, čuli smo kako je Jadranko snimljen za neke vijesti, da su ga čuli na radiju, kako je rekao svoje ime te da je pozdravio majku, suprugu i djecu… Kada je grad okupiran, jedna medicinska sestra kojoj je Jadranko uspio dati broj majčinog telefona, javila joj je da je odveden u autobusu, ali da je živ i da će jednom doći… To nas je držalo… Prvih nekoliko godina vjerovali smo kako će se sigurno vratiti, mora se vratiti, jer, znate, nada umire posljednja. Tražili smo ga posvuda, odlazili smo na sve razmjene, naslušali smo se različitih, neistinitih  priča. Za svaku smo se hvatali kao za slamku, od toga da je viđen u logoru, pa da negdje radi u alaksinačkim rudnicima… Iako smo svjesni svega, ni dan danas, nakon trideset godina, ne možemo se pomiriti s tim da ga nema, da se više nikada neće vratiti… Naše su rane stalno otvorene. Više nam nije važno da se krivci kazne, važno nam je da se naši voljeni pronađu i pokopaju, osobito dok su živi oni koji ih tako bolno traže… Dajte nam tijela! Dajte nam njihove kosti, to je svaki čovjek zaslužio!"

Milka ga je tražila godinama: 'Kad sam vidjela figuricu sv. Antuna, znala sam da je to moj Slavko'

U svojoj zbirci pjesama 'Moja rijeka suza', Željka Jurić Mitrović jednu je pjesmu posvetila i Jadranku, a u knjizi se nalazi i njegova fotografija. Neki od njenih stihova kažu:

… Danas umjesto ptičjeg pjeva
vilinskog plesa
nad svakom crnom ružom
majka stoji
suzom je zalijeva
da joj bar jedna latica
bistra osta…

Kada je nakon sloma obrane Vukovara i ulaska tzv. JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku bolnicu kao ranjenik zarobljen nakon čega mu se gubi svaki trag, Jadranko Anić Antić, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i dvije godine. Jadranko, nismo te zaboravili!