Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tanja Belobrajdić	10.04.2026. u 09:33	Direktno	Otvori

Preživio je Vukovar, ali Kupres ne: Kad su tenkovi otvorili vatru na vozila, odmah je teško ranjen

Na današnji dan, 10. travnja 1992. godine padom Kupresa završena je na tragičan način sedmodnevna bitka za Kupres protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja. Na ovaj se dan prisjećamo 160 poginulih i nestalih Hrvata na Kupreškoj visoravni u borbi protiv srpskoga agresora 1992. i obilježavamo trideset i četvrtu obljetnicu ove bitke.

Travanj na Kupreškoj visoravni ne miriše samo na proljeće, već i na vječnu tugu i ponos. Bitka za Kupres ostala je upisana kao jedna od najtežih dionica Domovinskog rata, a posebno bolno odjekuje među Vukovarcima. Toga dana, rame uz rame s pripadnicima Kupreške bojne HVO-a, hrvatske postrojbe iz Tomislavgrada, trinaeste bojne HOS-a te hrvatskih branitelja iz Bugojna, Uskoplja, Livna, Posušja, Gruda itd, stajalo je i 130 pripadnika 204. Vukovarske brigade, od kojih je petnaest izgubilo svoje živote.

Njihova imena su Dražen Kiš, Zdenko Marijanović, Franko Lohajner, Kruno Zmajlović, Šime Mađarević, Milan Berton, Robert Zadro, Andrija Marić, Denis Mihalić, Ivica Špišić, Ante Brkan, Marek Pamula, Leon Ogorodinkov, Vasil Šapinov i Gait Bandanev. Ovaj tekst, podsjetnik je na žrtvu onih koji su, predvođeni Robertom Zadrom i Andrijom Marićem, srce Vukovara donijeli na Kupreška vrata.

Andrija je bio na mjestu mrtav

Toga kobnog dana 10. travnja 1992. godine, oko podne, po zaprimljenoj zapovijedi, iz Galečića polazi 17 branitelja u tri vozila – dva terenska i jednom kombiju te u blizini sela Donji Malovan, ne znajući koliko je jugo vojska potpomognuta četnicima daleko prodrla, vozilima direktno izlaze pred neprijateljske tenkove i transportere koji na njih otvaraju vatru. Više od pola branitelja bilo je odmah mrtvo ili teško ranjeno, a Vukovarac Željko Čorak, koji je tek pukom srećom preživio, opisao je taj strašni taj događaj: 

“Krenuli smo s tri vozila, a ja sam se nalazio u prvom, crvenom terencu, produženom Nissan Patrolu, koji je vozio Andrija Marić. Pored Andrije, na mjestu suvozača, sjedio je Stanko Tica – Braco, a odostraga smo sjedili - u sredini Zdenko Marijanović, s njegove lijeve strane Šime Mađarević i sa Zdenkove desne strane, ja. Andrija je vozio brzo, pa smo se malo odvojili od ostalih vozila, pa tako i nešto prije njih naletjeli na četničke tenkove i transportere. Ne samo zbog loše vidljivosti jer je bio maglovit dan, susnježica, oni koji poznaju teren na kojem se to dogodilo, mogu razumjeti da ih nismo mogli primijetiti sve dok nismo izletjeli pred njih. U trenutku kad smo ih ugledali, Andrija je naglo zaustavio terenac, krenuo u rikverc kako bi se okrenuo i u trenutku dok je bočno bio okrenut prema njima, pogodila nas je granata. Bilo je to otprilike, 150 do 200 metara od benzinske pumpe, prema Šuici, Pancirno zrno je udarilo u stup između dvoja vrata, s lijeve strane. Auto je još malo klizio dok se nije zaustavio, a iz transportera su već pucali na druga dva vozila.

Taj dan je bio strašan

Stanko Tica i ja smo iskočili iz terenca. Pogledao sam Andriju i odmah sam vidio da je na mjestu mrtav. Teško mi je sad opisivati njegove rane, no gornji dio tijela i glava su mu jako stradali. Zdenka Marijanovića – Bebu veliki geler je pogodio posred prsa i također je bio mrtav, glava mu je samo klonula kad sam ga pokušao izvući van. Šimi Mađareviću koji je kasnije preminuo usred zadobivenih ozljeda, bila je gotovo potpuno otkinuta ruka. Kad smo ga izvukli napolje i zalegli iza Nissana, htio sam ga previti, no Braco je rekao da se odmah moramo maknuti s tog mjesta jer su se tenkovi i transporteri sve više približavali pucajući i dalje po nama i ostalim vozilima u kojima su bili naši suborci.

Iako smo obojica i sami bili ranjeni, nekako smo Šimu, zajedničkim snagama, malo Braco, malo ja, vukli, gotovo nosili, tri do četiri kilometra, koliko smo se povlačili. U jednom smo trenutku naišli na našeg Antu Brkana koji ja Šimu previo, a onda otišao u smjeru iz kojeg smo mi došli. Nažalost, nedugo nakon toga i Ante Brkan je poginuo. Taj dan je bio strašan, tenkovi su nas doslovno rasturili. Iako je prošlo više od trideset godina, sjećam se svega kao da se jučer dogodilo. 

Preživio je Vukovar, ali Kupres ne

Jedan od Vukovaraca poginulih na Kupresu 10. travnja 1992. Godine, bio je i Robert Zadro, heroj Domovinskoga rata, sin generala Blage Zadre. Kobnoga 10. travnja 92.  kada su tenkovi i transporteri otvorili vatru na vozila u kojima se nalazio sa suborcima, odmah je teško ranjen, ali se uspio izvući iz vozila.

Na poziv ranjenog suborca Tomislava Jakovljevića, Nevenko Mauzer pokušava pomoći Robertu, vuče ga za sobom koliko je dugo mogao, ali nakon nekog vremena teško ranjenom Robertu bolovi su postali neizdrživi te zahtijeva da ga Nevenko ostavi uz riječi: "Pozdravi mi mamu, braću i Danijelu". Nevenko Mauzer i sam ranjen, ne mogavši više sam vući Robertovo tijelo, odlazi po pomoć, šalje po njega još dva branitelja, ali kolona tenkova praćena pješadijom se već primakla nadomak mjestu stradavanja, pa daljnje izvlačenje Robertovog tijela nije bilo moguće.

Budući da je Robert uz sebe, osim svojih dokumenata, stalno nosio i očevu osobnu iskaznicu, sljedeći dan srpski mediji prikazali su na vijestima njegove i Blagine dokumente, a njihove novine Narodna armija 23. travnja 1992. godine objavile su članak kako "od ustaše postade ustaša", prilažući uz tekst iste te dokumente. Nepoznato je na koji su način spomenuti dokumenti dospjeli do Knina, no nakon vojno-redarstvene akcije "Oluja" kojom je oslobođen taj okupirani dio Hrvatske, osobne iskaznice Roberta i Blage Zadre pronađene su u radnome stolu Milana Martića. Robertova iskaznica danas se nalazi u posjedu njegove majke Kate, a iskaznicu Blage Zadre preuzela je ženska osoba također prezimena Zadro koja ju do danas nije vratila obitelji.

Nije poznato ni kada je tijelo Roberta Zadre razmijenjeno, no tek 1999. godine, baš na sv. Katu, 25. studenoga, na identifikaciju je pozvana Kata Zadro, pri čemu je putem DNA utvrđeno kako se radi o Robertovim posmrtnim ostacima. Oni su dana 3. prosinca iste godine preneseni u Vukovar te pokopani u istoj grobnici s njegovim ocem, generalom Blagom Zadrom, na Memorijalnom groblju branitelja iz Domovinskog rata. Kada je poginuo, Robert Zadro imao je samo 22 godine. 

Obuzeo me užas, išli su direktno na neprijatelja!

Jedna od gotovo nevjerojatnih okolnosti kako se život poigra, je da je Vinko Mažar, također jedan od prvih zapovjednika na Trpinjskoj cesti, teško ranjen od tenkovske granate u Vukovaru 25. rujna 1991. godine, izvezen u posljednjem konvoju s ranjenicima koji je krajem rujna išao kroz Marince, a čiji je otac Ivan Mažar, upravo čovjek koji je s ceste uspio izvući tijelo Blage Zadre, toga dana, iz posljednje kuće već praznog Gornjeg Malovana koji je bio u zoni njegove odgovornosti, užasnut gledao kako kroz mećavu, u jutarnjim satima 10. travnja 1992. godine, vozila s njegovim suborcima direktno voze prema koloni neprijateljskih tenkova.

"Obuzeo me užas, znao sam da takav crveni terenac vozi Andrija Marić, za njim kombi i još jedno vozilo i direktno idu na neprijatelja. Onako unezvijeren, pobrojao sam na brzinu da ih ima sedamdesetak, što tenkova, što BOV-ova, iza njih pješadija… Derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Vidio sam kako je tenk pogodio prvo vozilo koje je skrenulo na livadu prema današnjem spomeniku, a onda su iz transportera počeli pucati na druga dva. Bio je to strašan prizor“.

Ista hrabrost, drugi grad, ista žrtva za hrvatski narod. Od Dunava do Kupreških vrata, njihova imena ostaju uklesana u hrvatsku povijest. Između vukovarske ravnice i kupreških planina stoji neraskidiv most koji su sagradili svojim životima  – zalog koji nas obvezuje da nikada ne zaboravimo cijenu naše slobode.

Heroji, nismo i nećemo vas zaboraviti.