Autor	Objavljeno	Portal	Original
Tanja Belobrajdić	01.04.2026. u 20:44	Direktno	Otvori

Događaj o kojem se malo zna: Što se dogodilo u Borovu Selu na Krvavi Uskrs 1991.

Hrvatskoj javnosti dobro je poznato što se dogodilo na Krvavi Uskrs 1991. godine, na dan koji je uveliko odredio noviju hrvatsku povijest, kada je u policijskoj akciji na Plitvičkim jezerima protiv pobunjenih Srba poginuo prvi hrvatski redarstvenik Josip Jović.

Što se istoga dana, gotovo u isto vrijeme događalo u Borovu Selu gotovo je nepoznato, ne samo široj javnosti, nego i brojnim Vukovarcima.
Naime, 31. ožujka 1991. godine u Borovu Selu napadnute su dvije policijske ophodnje, što je bio uvod u ono što će uslijediti mjesec dana kasnije, a kulminirat će pokoljem hrvatskih redarstvenika 2. svibnja ’91. koji su došli osloboditi dvojicu kolega, zarobljenih dan ranije.

Znao je na što su spremni…

Kad sam prije nekoliko godina razgovarala s Marijom Horvat, suprugom pripadnika MUP-a iz Vinkovaca Ivice Horvata, ona mi je kazala: "Tijekom rujna, tzv. Kukuruznim putem, Ivica je došao u Vinkovce vidjeti mene i djecu i po drugu odjeću. Tom prigodom mi je ostavio svoj službeni pištolj koji sam kasnije vratila i rekao mi da ne dozvolim da im živi padnemo u ruke. Pitala sam se čega se tamo nagledao kada mi je to rekao, ali znam da je bio strašno potresen još od događaja koji se zbio u Borovu Selu na Krvavi Uskrs, a o kojem se gotovo nikada ne priča. Tamo su, na taj dan u poslijepodnevnim satima, kao patrola, fizički napadnuti, pri čemu su se jedva spasili, a kući je došao pretučen i pun modrica. Ono što je tada tamo doživio, čuo i vidio, na njega je ostavilo dubok trag. Nakon toga se u Borovu Selu ubrzo dogodio masakr policajaca i on je znao na što su četnici sve spremni ako im hrvatski branitelji padnu u ruke. Toga dana kada sam ga posljednji put vidjela, samo je ponavljao: 'Čuvaj djecu'. Znala sam da su neki otišli iz Vukovara i više se nisu vratili i ja sam ga molila i nagovarala da se ne vrati ni on, no za to nije htio ni čuti. Rekao je: 'Dao sam riječ da ću se vratiti'. Nažalost, kući se nije vratio nikada više…"

Ivica Horvat živ je dočekao slom obrane Vukovara, no nakon ulaska tzv. JNA, srpskih paravojnih jedinica i četnika u vukovarsku bolnicu, zarobljen je i deportiran na stratište Ovčara, gdje je nakon brutalnog zlostavljanja bez milosti pogubljen. Da su slutnje koje je Ivica izrekao supruzi pri njihovom posljednje susretu točne, potvrđuje i izjava Hajdara Dodaja, mladića koji je tek pukom srećom preživio pokolj na Ovčari: "Do mene je sjedio Ivica Horvat, policajac iz Vinkovaca. Te scene neću zaboraviti nikada, dok sam živ. U autobusu ročni vojnik, puška uperena prema nama, morali smo imati glave spuštene prema dole, nisi smio podići glavu. Kad smo došli do vojarne, ulazili su u autobuse, prozivali neka imena, iz svakog autobusa bi izašla trojica, četvorica. Mi smo gledali kako ih udaraju kundacima, nogama, rukama. Zadržali smo se tu nekih sat, sat i pol. Uzeli su one držalice, krampe i krenuli smo prema Ovčari. Ivica Horvat tada vadi fotografiju svoje obitelji, bio je otac troje djece. Bio je čovjek koji je tada imao nekih četrdesetak godina, pokazuje mi tu sliku i kaže: 'Gledaj mali, nikad ti više ja neću vidjeti moju ženu i djecu.'. Rekao sam mu: 'Ma, mi ćemo ići za Zagreb, što ti je!'. Odmahnuo je glavom i odgovorio mi kako nikad više Zagreb nećemo vidjeti".

Nismo znali što se događa na Plitvicama

A što se toga 31. ožujka ’91. događalo u Borovu Selu, neki od napadnutih policijskih službenika opisali su za Vukovarske novine, njihove je izjave 2024. godine zapisao novinar Milan Paun. Damir Ležajić, umirovljeni hrvatski policijski službenik koji danas živi u Vinkovcima, na krvavi je Uskrs 1991. bio vođa policijske ophodnje, a s njim u automobilu bio je kolega Damir Grčić koji sada živi u inozemstvu. Bili su zaduženi za četvrti sektor koji je obuhvaćao Borovo Selo, Lipovaču, Trpinjsku cestu, Bobotu, Veru, Pačetin i Bršadin. Nosili su odore bivše jugoslavenske policije, ali s hrvatskim obilježjima, s hrvatskim grbom na kapi.

"Negdje iza 15 sati vođa smjene Pero Grbić poslao nas je u ophodnju na Lipovaču gdje su neki Srbi htjeli skinuti hrvatsku zastavu, no tamo se situacija smirila pa nas je Grbić poslao u ophodnju u Borovo Selo. U tom trenu mi uopće nismo znali što se događa na Plitvičkim jezerima i da su tamo uhićeni Goran Hadžić iz Pačetina i Borivoj Savić iz Bobote koji su bili političke vođe srpske pobune u našem kraju. Kad smo plavim policijskim vozilom Yugom, imalo je registracijski broj 066, ušli u Borovo Selo, primijetili smo da se iza nas automobilima i radnim strojevima zatvaraju ulazi u sporedne ulice. Nismo znali zašto, ali zapravo su nam blokirali odstupnicu da ne možemo nikamo pobjeći. Nastavili smo do središta mjesta gdje se kraj lokala blizu nogometnoga igrališta okupilo puno mještana. Vidjeli smo da se ružno ponašaju i stali smo.

Tada je ta rulja krenula prema nama naoružana lovačkim puškama, a mi smo pokušali okrenuti automobil i vratiti se, no nismo uspjeli. Naš su automobil razvalili, porazbijali stakla, okrenuli ga naopačke i izvukli nas van. Tukli su nas rukama, nogama, palicama, čime su stigli. Oteli su nam oružje. Meni su zube izbili, vikali da će ubiti ustaše. Ne znam tko je zvao hitnu pomoć, no izašli smo u vozilima hitne pomoći, prvo u bolnicu u Vukovaru, zatim smo prebačeni u bolnicu u Vinkovce. Mislim da je vođa smjene Pero Grbić znao što nas čeka u Borovu Selu i poslao s ciljem da nas tamo uhvate jer ja njega nikada više nisam vidio, otišao je toga dana s posla na bolovanje, zapravo je otišao u Srbiju",  ispričao je Ležajić koji je potom otišao na bolovanje, no vratio se na posao krajem travnja i dalje obavljao policijske poslove do 4. rujna 1991. kada je ranjen na Dudiku na Mitnici. Nakon kratkotrajnoga liječenja u bolnici u Vukovaru otišao je na liječenje u vinkovačku bolnicu, a nakon oporavka priključio se specijalnoj policiji u Vinkovcima gdje je ostao do kraja rata.

Razoružani i pretučeni

Policijski službenik Ivan Čeliković radio je u drugoj smjeni 31. ožujka 1991. godine kao dežurni vozač. "Bilo nas je malo na poslu, desetak, jer je bio Uskrs. Nismo točno znali što se dogodilo na Plitvicama jer nismo imali TV prijamnik u policijskoj postaji, tek smo čuli da je ubijen jedan Srbin pobunjenik i jedan naš policajac. Poslije podne počela su i nekakva događanja u okolici Vukovara. Dobili smo dojavu da je u Lipovači postavljena srpska zastava. Naša je ophodnja otišla tamo i srpski je svećenik skinuo tu spornu zastavu. Potom je u Boboti bilo slično, a onda smo dobili vijest da se okupilo puno ljudi u Borovu Selu pa je jedna ophodnja upućena tamo. Naši su se dečki javili da su napadnuti, no veza je prekinuta pa je trebalo otići tamo i provjeriti što se događa. Šef Živko Bekić mi je rekao da uzmem vozilo maricu i odemo u selo. Uzeo sam osam policijskih službenika i dovezao ih u Borovo Selo. Kad smo prešli prugu, iza nas je vozio žuto karavan Warburg i nije nas htio preteći. U središtu sela smo vidjeli masu ljudi i zaključili da nećemo moći ništa napraviti te sam okrenuo vozilo natrag.  Žuti karavan se popriječio preko ceste da nam onemogući povratak. Vozač je iskočio i pobjegao prema masi ljudi. Neki su policajci iz marice uspjeli izaći van. Nepoznati je muškarac s prozora susjedne kuće uperio pušku lovačku dvocjevku u nas, a rulja je iz središta nahrupila. Opkolili su nas. Nismo potezali oružje, još nije bilo ratno stanje.

Čuo sam pucanj onoga tipa s prozora, metak nije pogodio vozilo. Netko je bacio ciglu i razbio staklo, cigla je mene pogodila u desno rame. Čupali su nas iz vozila, izvlačili, tukli, a neki su policajci uspjeli pješice pobjeći. Ja sam ostao posljednji u marici. Izvadio sam pištolj i repetirao, no trojica su izvana također izvadila pištolje i uperila u mene. Razoružali su me, iščupali iz vozila i tukli. Srušili su me na zemlju. Jedan mi je pokušao zabiti nož u leđa, no drugi ga je odgurnuo. Dobio sam udarac čizmom u desni bubreg. Najteže je ozlijeđen Stipo Dolački iz Lovasa kome je razbijena lubanja, a kasnije je u ratu ubijen u Lovasu. Kada su nas razoružali i prebili, pustili su nas da se vratimo u Vukovar. Ušli smo u maricu i uspio sam nas dovesti do Vukovara, premda je onaj tip s nožem isjekao zadnje gume", ispričao je Čeliković. U Vukovaru ih je dočekao zapovjednik Stipe Pole i uputio u bolnicu na liječenje. Nakon izlječenja i bolovanja nekoliko dana Čeliković se vratio na posao te kao policijski službenik ostao u obrani Vukovara sve do sloma obrane, odnosno 17. studenoga kada je izašao u proboju.

Kolege su nas pokušale upozoriti

Goran Tukara iz Otoka, također je toga dana bio u Borovu Selu: "Kako sam u policiji radio svega dva mjeseca, još nisam bio završio obuku i nisam imao ovlasti za intervencije na ulici, nego sam radio na osiguranju zgrade ili sam išao na teren uz ovlaštenu osobu. Toga dana smo nas osam obaviješteni da je u Borovu Selu miting i da je napadnuta naša ophodnja. Znao sam da tamo ima dosta ljudi zadojenih mržnjom i nacionalizmom, ali javio sam se da idem na intervenciju, zapravo sam se zamijenio s kolegom Perićem, a trebao sam ostati na straži. Zadužio sam pištolj prvi put u životu. U selu sam vidio masu ljudi na mitingu i lijevo razbijeno naše vozilo te razoružane kolege koji su stajali pored vozila i pokušali nas upozoriti da ne idemo dalje. Zaustavili smo se, dio nas uspio je izaći iz marice, a masa ljudi je navalila na nas. Većinom su nas tukli mladi dok su neki stariji pozivali da to ne čine. Dobio sam udarac u nos, puknula mi je nosna pregrada, srušili su me i cipelarili. U blizini su bila složena drva, metrice u cjepanicama, pa su uzimali te metrice i razbijali maricu. Mislio sam da će nas pobiti, omjer je bio sigurno 15 na jednoga. Razoružali su nas, sve osim mene. Imao sam na sebi dolamicu, pa sam pištolj zakrenuo na leđa prema bubregu tako da ga nisu vidjeli i jedini sam pištolj vratio u policijsku postaju. Potom su nas pustili i maricom smo se vratili u Vukovar kamo je već stigla i naša specijalna policija iz Vinkovaca, no nije upućena na intervenciju", prisjetio se Tukara. Navodi da su s njim u marici bili Vlado Balašković, Stipo Dolački, Ivan Hodak, Milan Bandur, Ivica Horvat i drugi.

Najžešći su bili bivši kolege

Slavko Srednoselec, načelnik Stanice javne sigurnosti Vukovar te nakon preimenovanja zapovjednik Policijske postaje Vukovar, kasnije ga je naslijedio Stipo Pole, za napad na policijske ophodnje pri čemu su policijski službenici ozlijeđeni, a oduzeto im je osobno naoružanje, vozilo i sredstva veze, doznao je kod kuće u Nuštru jer je bila nedjelja. "Odmah sam nazvao dežurnoga rukovoditelja Peru Grbića i naredio mu da ode u Borovo Selo i riješi kriznu situaciju. Nije mi se suprotstavio, složio se i potom udaljio iz policijske postaje. Ne znam kamo je otišao, ali nije odradio posao u Borovu Selu jer nisam dobio njegovo pisano izvješće. Nikada ga više nisam vidio, a nameće se zaključak kako je u sve to bio involviran, bio je upućen i prešutno je odbio postupiti po mojoj naredbi. Odmah sam došao u Vukovar i počeo prikupljati informacije. Kako sam imao telefonski broj Vukašina Šoškočanina iz Borova Sela koji je bio organizator napada, zvao sam ga, no javljali su se drugi i nisu mi dali da s njim razgovaram. Izvješće o događaju poslao sam u Zagreb i Vinkovce gdje je bilo sjedište Policijske uprave, načelnik je bio Josip Džaja. Dobio sam upute da ništa dalje ne poduzimam dok se situacija malo ne smiri. Sutradan sam razgovarao s predsjednikom Općine Vukovar Slavkom Dokmanovićem i pozvao ga da odemo u Borovo Selo te uzmemo oružje i sredstva veze što je oteto policijskim službenicima. Ja sam za razgovor s Dokamnovićem i odlazak već dobio odobrenje načelnika Josipa Džaje i Stipana Bošnjaka, koji će 2. svibnja 1991. poginuti u Borovu Selu. Dokmanović se prvo nećkao, no pristao je nakon moga telefonskoga razgovora sa Šoškočaninom jer mi je Šoškočanin zajamčio siguran dolazak i odlazak iz sela.

Tako smo ja, Dokmanović i saborski zastupnik Milenko Milinković službenim općinskim automobilom došli u Borovo Selo. Barikade još nisu bile postavljene, cesta je bila prohodna, ali su prikolice i radni strojevi bili uz cestu spremni za blokiranje prometa. Došli smo na kat zgrade Mjesne zajednice gdje su me pretresla dvojica njegovih tjelohranitelja, visoki snažni momci s dugačkim bradama i naoružani pištoljima i vojničkim noževima, pretresli su me iako nisam bio naoružan. Ta su dvojica stajala iza Šoškočaninovih leđa i za vrijeme razgovora. Sažeto sam rekao kojim povodom smo došli, Dokmanović i Milinković su šutjeli, a Šoškočanin je držao političko predavanje o ugroženosti srpskoga naroda i potrebi samoorganiziranja obrane. Zatim je govorio o događajima na Plitvicama i tražio od mene da Zagrebu prenesem njegov zahtjev da se odmah oslobode Hadžić i Savić. Dok smo razgovarali, vani se pojačavao žamor jer su se počeli okupljati prosvjednici, ispunili su cijeli trg. Obećao sam Šoškočaninu da ću o rezultatima našega razgovora obavijestiti MUP RH. Izašli smo na trg, oko nas su bila još šestorica čuvara. Prosvjednici su urlali i tražili od Šoškočanina da mene zadrži sve dok ne oslobode Hadžića i Savića. Šoškočanin ih je podignutom rukom umirio i pitao jesu li oni njega izabrali da ih predstavlja i vjeruju li mu, potvrdno su odgovorili, a on im je rekao da mi je dao obećanje da ću živ i zdrav izaći iz sela te da sam dobio zadaće koje trebam obaviti vezano za Hadžića i Savića. U prvim redovima prosvjednika vidio sam trojicu bivših radnih kolega s kojima sam ranije radio u Kombinatu Borovo i oni su bili najglasniji, najžešći. Šoškočanin je rulji rekao kako će dati ostavku ako ne žele da ih on predstavlja na što su oni vikali da žele njega. Zatim smo sa sedmoricom tjelohranitelja krenuli kroz špalir ljudi prema općinskom automobilu, prošli u miru te napustili selo", rekao je Srednoselac.

Provaljeno šifrirano izvješće

Srednoselec se vratio u policijsku postaju i sam na pisaćem stroju napisao izvješće jer je imao negativna iskustva s osobljem koje je to ranije tipkalo. Po pouzdanom policijskom službeniku izvješće je poslao u Vinkovce gdje je izvješće šifrirano i tako poslano u Zagreb, no neki detalji iz izvješća objavljeni su u sutrašnjem broju beogradske Politike ekspres.

"Bili smo sada sigurni da je JNA prikopčana na sve sustave komuniciranja i mogla je pratiti naše poruke, vjerojatno je tako bilo u cijeloj Jugoslaviji tako da nijedna informacija iz Vukovara ili Vinkovaca nije mogla otići u Zagreb, a da to nije primljeno u Beogradu. Iako je Šoškočanin obećao da će prikupiti oružje i opremu naših policijskih službenika i vratiti nam, to se nije nikada dogodilo",  rekao je Srednoselec te dodao kako je prva ophodnja u Borovo Selo išla na redovni zadatak, ne na intervenciju. Na pitanje ima li oslobađanje Hadžića i Savića kakve veze sa zahtjevom Šoškočanina, odgovorio je kako misli da nema, nego se radilo o politici na višoj razini.

Nitko nije procesuiran

Zvonimir Radoš bio je u policiji šef skupine za kriminalističku obradu koja je istraživala napad na hrvatske redarstvenike zbog kaznenoga djela napada na ovlaštene službene osobe, oduzimanja oružja i drugih kaznenih djela.

Siniša Veber sanjao je europsko zlato: Braneći Vukovar ušao je u legendu

"Napad su organizirali Vukašin Šoškočanin i jedan naš odmetnuti policajac Marko Crevar. Istragu nismo mogli provoditi u Borovu Selu jer tamo nismo mogli ni ići ni istraživati, a istražni suci iz Osijeka, koji su trebali sudjelovati u uviđajima, nisu mogli dolaziti u Vukovar. Bilo je već sličnih djela i u Trpinji i Boboti. Obrade smo obavljali posredno doznavajući od ljudi tko je sudjelovao u napadima, no istraživanje nikada nije do kraja procesuirano, akteri su ostali anonimni, a odavna je pokojni organizator Vukašin Šoškočanin koji se utopio u Dunavu".

Za napad na ove policijske službenike nikada nitko nije procesuiran.