Autor Objavljeno Portal Original
Tanja Belobrajdić 18.02.2026. u 18:18 Direktno Otvori

Identificiran je vinkovački dragovoljac: 'Posljednje riječi su mi duboko ostale u sjećanju'

U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja danas je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu provedena završna identifikacija devet žrtava iz Domovinskog rata, od kojih su četvorica hrvatskih branitelji. Identificirani su hrvatski branitelji Stjepan Boni, Ivan Senčić, Zvonimir Miljak i Josip Šoštarić te civili Ljubica Čonda, Pavao Škrinjarić, Stjepan Lončar i Antun Ordanić te još jedna civilna osoba.

Najmlađi među njima, Ivica Senčić – Cai, živ je dočekao slom obrane Vukovara i ulazak srbočetnika i tzv. JNA u ratnu bolnicu. Ondje je zarobljen i zajedno s drugim ranjenicima i civilima deportiran na stratište Ovčara gdje nakon zlostavljanja bez milosti ubijen. Njegovom identifikacijom, agonija obitelji Senčić je napokon završena, a njegovi najmiliji mogu pronaći barem djelomični mir.

Bio je najbolji učenik generacije

Ivan Senčić rođen je  u 21. veljače 1964. godine u Vinkovcima kao prvi od dvoje djece Cecilije rođ. Radić i Martina Senčića. U rodnom gradu pohađao je tadašnju VI. Osnovnu školu, danas OŠ Ivana Mažuranića, a potom vinkovačku gimnaziju u kojoj je kao jedan od najboljih učenika generacije oslobođen polaganja mature.

Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA, u Vranju, Republika Srbija, Ivan u Zagrebu upisuje ETF, elektrotehnički fakultet. Kao iznimno dobar i uspješan student, brzo je zamijećen, pa ubrzo postaje stipendist poduzeća 'Rade Končar', zbog čega mu je nakon završenog fakulteta bio osiguran posao. U rijetko slobodno vrijeme rekreativno bi zaigrao tenis ili nogomet, ali uz studentske obveze, najviše je vremena provodio pomažući roditeljima koji su se bavili poljoprivredom, radeći na obiteljskom salašu, kako su ga nazivali - 'stanu' ili u vinogradu. Godine 1990.  Ivan se oženio dugogodišnjom djevojkom Dubravkom rođ. Tomić, a ta će godina za oboje biti osobito značajna.

Dubravka Senčić ispričala je: "Ivan je bio moja prva, velika ljubav. Zajedno smo išli u gimnaziju, no tada sam još skrivala simpatije prema njemu. Na njegovoj drugoj i mojoj trećoj godini fakulteta, budući da je on jednu godinu zbog odlaska u vojsku, za mnom kasnio, postali smo momak i djevojka. Oboje smo diplomirali 1990., prvo ja, potom smo se vjenčali, a onda je diplomirao i Ivan. Iste godine, u listopadu, rodila nam se kći, Martina. Iako je nakon fakulteta Ivan neko vrijeme radio u Končaru, budući da sam se ja vratila u Vinkovce, a nismo željeli biti razdvojeni, dao je otkaz, potom je radio na popisu stanovništva, kratko na zamjeni u Tehničkoj školi kao profesor matematike, da bi se pred sam rat zaposlio u struci, u vinkovačkom Tehnoprojektu".

Pojašnjavajući zašto su Ivana zvali 'Cai', pa i ona sama, Dubravka je kazala: 'Tako ga zovemo oduvijek. Iako mnogi izgovore 'Caj', točno je 'Cai', po našem, vinkovačkom žargonu – Ivica, pa Ica, a onda i Cai i tako je nadimak ostao".

A oni koji su poznavali Caia, rekli su kako je bio iznimno pozitivna osoba, vedra duha, pokretač u društvu. Njegov suborac Goran Sertić, svojevremeno je to i sam potvrdio: "Ivan je bio jako staložen i u svemu je vidio nešto pozitivno, pa i kad je ranjen u ruku, kada smo se posljednji put sreli, rekao mi je – 'Pogledaj, mogu ispod gipsa mrdati s malim prstom!', čemu se kao dijete veselio".

A u Vukovar, Ivan Senčić se zaputio krijući od obitelji kamo odlazi, kako se ne bi odviše brinuli. Dubravka Senčić s tugom se prisjetila:
"Ni u snu nisam pomislila kako moga Ivana vidim posljednji put i da se on s nama oprašta. I prije je odlazio i dolazio na brzinu, pa sam mislila da je tako i taj dan. Našu Martinu koja još nije napunila ni godinu dana i cupkala je u krevetiću, podigao je i poljubio, pa mene, pa se opet vratio k njoj, ponovo je uzeo na ruke i rekao – 'Ona je pola mene', kao da je predosjećao da se neće vratiti. Teško mi je kada se sjetim kako sam se, ništa ne sluteći, ljutila što je u sobu ušao u prašnjavim čizmama…"



Heroji iz MZ Kolodvor

Dana 19. rujna 1991. godine, tadašnji Krizni štab Vinkovci uputio je jedanaest, pripadnika rezervnog sastava Zbora narodne garde iz Mjesne zajednice 'Kolodvor', u ispomoć pri obrani Vukovara i to na sedam dana, nakon kojih im je trebala doći smjena.

Uz zapovjednika te grupe, Vlatka Baloga, rodom iz Đakovačke Satnice, za odlazak u Vukovar dragovoljno se javljaju Krešimir Ratković, Željko Patarić, Josip Perković, Mihajlo Let, Mladen Čupić – Haš, Franjo Bubalo, Goran Sertić, Zlatko Adžić, Damir Kalapati i Ivan Senčić – Cai.

Po dolasku u Vukovar, Vinkovčani iz MZ Kolodvor, raspoređeni su u Borovo naselje, kao grupa za ispomoć braniteljima na položajima na Domu tehnike i Internatu, ali ih ubrzo šalju na Mitnicu, na položaj poznat kao GRIČ 6. Dana 22. rujna 1991. godine, Vlatko Balog u pratnji Franje Bubala odlazi u Đakovačku Satnicu na očev pokop. Tamo ga već čekaju dva mlađa brata Zvonko i Miro Balog, koji su se dan ranije, ne znajući za očevu smrt, vratili iz Njemačke kako bi se uključili u obranu Hrvatske. Iako obojica inzistiraju da se s Vlatkom upute za Vukovar, Vlatko Balog pristaje povesti samo brata Miru, a Zvonka odbija budući da ima dvoje male djece. Dan kasnije, Vlatko i Miro Balog te Franjo Bubalo, vraćaju se na položaj, ali Zvonko Balog ne odustaje, sam odlazi u Vinkovce i s drugom grupom Vinkovčana 26. rujna 1991. godine, odlazi u Vukovar, gdje se pridružuje braći.

Od trinaest hrabrih mladića, jedan će poginuti, a jedan će kao teški ranjenik izaći u humanitarnom konvoju. Samo jedan od njih će uspjeti izaći u proboju. Ostalih deset će, iako su svi, a neki i više puta ranjavani, živi dočekati slom obrane grada. Od njih će čak petorica biti deportirani na stratište Ovčara gdje su nemilosrdno pogubljeni. Za sudbinu dvojice se ništa nije znalo već više od 34 godine, a danas je jedan od njih, diplomirani inženjer elektrotehnike, Ivan Senčić – Cai, napokon identificiran.

Orijentir nam je bio neboder koji je gorio

Ivanov suborac Damir Kalapati, rekao je: "Ivan mi je kao osoba odmah 'legao'. Stvarno je bio ispravan čovjek, vrlo hrabar i veliki domoljub. Inače, mi smo većinom bili momci, a on je ostavio suprugu i kćer koja je, upravo, dok smo bili u Vukovaru, 26. listopada, napunila godinu dana. Od nekoga je uspio nabaviti litru pića i počastio nas, da obilježimo njen prvi rođendan".

Također suborac, Miro Balog, ispričao je: "Dana 2. studenoga, točno mjesec dana nakon pogibije moga brata Vlatka, poslani smo na ispomoć na Sajmište. Prvo smo došli u Tekstilnu školu , a otamo su nas rasporedili u nizu, po kućama, po trojicu ili četvoricu. Ivan Senčić, Mladen Čupić Haš, moj drugi brat Zvonko i ja, bili smo na položaju u Prvomajskoj ulici na kućnom broju 76, uz Desnu Supodericu, preko puta minimarketa. Došli smo u noći, a oko tri sata poslijepodne su nas uočili četnici. Uslijedio je žestok napad pri čemu je prvo u ruku, u podlakticu, ranjen Ivan, a onda i Haš, metak mu je prošao kroz vilicu. Više se nismo mogli braniti, Ivanu smo podvezali ruku, a onda smo Haša koji je bio u nesvijesti, nas trojica, Zvonko i ja, ali i Ivan s tako ranjenom rukom, odnijeli u bolnicu. U noći, nismo znali gdje smo, gdje su nas uopće doveli, orijentir nam je bio neboder koji je gorio. Sjećam se da smo prešli preko nekog željeznog mosta, pa preko igrališta i groblja".

U sačuvanim dokumentima ostalo je upisano kako su Mladen Čupić Haš i Ivan Senčić u bolnicu zaprimljeni 2. studenog 91. u 17.55 minuta. Obojica su živi dočekali slom obrane grada i ulazak pripadnika JNA i četnika u vukovarsku bolnicu. Vukovarska ginekologinja, tada mlada liječnica u Ratnoj bolnici Vukovar, dr. Mirjana Semenić, prisjetila se kako ih je obojicu vidjela dok su izlazili, nakon što je pokretnim ranjenicima zapovjeđeno da izađu van.


Sve bi dao za Hrvatsku…

Dubravka Senčić u suzama je ispričala: "Kao visokoobrazovani, imali smo mogućnost dobiti posao 'negdje vani'. Cai je bio diplomirani inženjer elektrotehnike, a ja sam diplomirala na Građevinskom fakultetu. Ujak moga oca živio je u Njemačkoj, i on nas je zvao k njemu. Kada sam to rekla Ivanu, naljutio se… Rekao mi je – 'Da mi to više nikada nisi spomenula!'. Sve bi dao za Hrvatsku. Iz Vukovara se uspio javiti mojim roditeljima, zahvalio im je što su malenu i mene sklonili u Zagreb, na sigurno. Rekao im je da je ranjen, a mi smo se tome gotovo radovali. Vjerovali smo kako će u bolnici biti siguran, da će jugo armija poštovati odredbe Ženevske konvencije te civilizirano i humano postupati prema ranjenicima. Kako smo se strašno prevarili. Ipak, tražili smo ga svuda, a budući da je Martina bila malena, moj otac i djed su sačekivali  razmjene, s njegovom fotografijom obilazili preživjele vukovarske branitelje, odlazili u Crveni križ… Do nas su dolazile različite dezinformacije, priče, hvatali smo se za svaku sitnicu, nadali… Ja bih i danas više voljela da živi i nekim drugim životom, bilo što, neka nije sa mnom, samo da je živ… Ne mogu vjerovati da tako dobrog čovjeka nema, da ga je netko tako bešćutno ubio… I ako je već morao stradati, da nije poginuo od metka, nego…tako…Moj Cai…Tako nam nedostaje…"

Ivanova mlađa sestra Ljiljana, svojevremeno se s tugom prisjetila: "Ivanu sam govorila –'Ivane, ostavi se puške, imaš malo dijete' - ali nije vrijedilo, on je izgarao za Hrvatsku. Moga brata, posljednji sam put čula, čini mi se 7. studenoga, kada se uspio javiti iz bolnice. Živjela sam u Zagrebu, nazvao me je na posao i pitao jesu li njegova supruga i kći kod mene, što sam mu potvrdila. Rekao je da je ranjen u ruku i da ne može dugo pričati, da i drugi čekaju, a njegove posljednje riječi koje su mi duboko ostale u sjećanju, bile su – 'Čuvaj mi moju Martinu!'. Sve ove godine, to je bila moja misija, kao što je našim roditeljima i meni bila potraga za njim. Majka se odmah po osnutku uključila u rad Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja 'Hrvatska majka' iz Vinkovaca i sve dok joj je to zdravlje dopuštalo, obilazila je sva mjesta gdje bi brat mogao biti i ustanove i osobe koje bi mogle pomoći u njegovom pronalasku. Nažalost, sve je bilo uzalud.  Otac je 2015. umro ne dočekavši da pronađe Ivana, iako mu je to bila jedina želja. Majka, danas teško bolesna, još uvijek se moli i nada kako će prije smrti pokopati barem dvije njegove kosti da može, kako kaže – 'mirno otići na onaj svijet'. Dok je  mogla, bila je u svakoj koloni sjećanja, a ja sve ove godine na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, dolazim kako bih tada bila s njom, kako bi joj pomogla da preživi taj strašni dan".

Danas je, napokon, jedina želja Ivanove majke uslišena. Ivanovi posmrtni ostaci ekshumirani iz pojedinačne grobnice ispred Spomen-doma na Ovčari, u studenome 2025. identificirani su, a njegov pokop bit će dana 21. veljače 2025. godine na Gradskom groblju u Vinkovcima, u 11 sati.

Goran Sertić je kazao: "Puno je godina prošlo od rata. Neke stvari čovjek zaboravi, potisne…Kad se prisjećam mojih suboraca, osobito onih kojih više nema, nastojim im prizvati lica, sjetiti se njihovih dobrih osobina, pa ih vidim, onako, s osmijehom…“


Medved potvrdio: 'Identificirani su ostaci četiri hrvatska branitelja i pet civila'

Ivan Senčić – Cai, suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i sedam godina. Cai, nismo te zaboravili.