| Autor | Objavljeno | Portal | Original |
|---|---|---|---|
| Tanja Belobrajdić | 13.02.2026. u 22:54 | Direktno | Otvori |
Bezvremenska priča o ljubavi iz Vukovara: Imali su svoje snove, a danas počivaju na groblju
Ususret Valentinovu, danu kada slavimo ljubav, naše su misli često usmjerene prema onim velikim, bezvremenskim pričama koje nadilaze obične riječi. Često se sjećamo onih ljubavi koje su bile veće od života, a ponekad, nažalost, i tragičnije od najtužnijih balada.
U vukovarskom vihoru rata, gdje su se svakodnevno ispisivale stranice hrabrosti i boli, rodila se i opstala jedna takva ljubav. To nije bila priča iz knjiga, već stvarna, opipljiva povezanost dvoje mladih ljudi – Ivanke i Ivice. Njihova srca kucala su jedno za drugo u gradu koji je krvario, a njihova odanost ostala je nepokolebljiva do posljednjeg daha.
Danas, kada pričamo o ljubavi, sjetimo se upravo njih – Ivanke Soldo i Ivice Jurkića. Sjetimo se mladosti koja je imala snove, planove i osmijehe, ali je iznad svega imala jedno drugo. Ovo je svjedočanstvo o ljubavi koja nije poznavala strah i o sudbini koja ih je, unatoč preranom odlasku, ponovno spojila na vječnom počivalištu vukovarskog Memorijalnog groblja.
Bila je to ljubav
Ivanka Soldo bila je djevojka prekrasnih smeđih očiju i širokog osmijeha. Prijateljice je pamte kao iznimno ženstvenu djevojku s posebnim stilom, duhovitu i uvijek spremnu na šalu. No, njezinu bezbrižnu mladost i drugu godinu studija ekonomije prekinuo je rat. Iako su ih roditelji preklinjali da odu, Ivanka i njena sestra Anka ostale su u svom domu. Anka se kasnije prisjetila: "Kada je vidio da odbijamo otići, da smo ostale i da smo mi punkt koji hrani naše branitelje na položajima, sestru i mene mobilizirao je Blago Zadro osobno. Nije bilo oružja, pa nismo ni došle u poziciju da nosimo pušku, ali imale smo drugi način na koji smo branile svoj dom."
Ivica Jurkić bio je uzoran sportaš i desna ruka zapovjednika Petra Kačića na krvavom Sajmištu. Oni koji su poznavali Ivanku i Ivicu, govorili su: "Bila je to velika ljubav. Oboje lijepi, pametni i uvijek nasmijani." Dok je Ivica sudjelovao u najtežim akcijama na prvoj crti, u svakom trenutku zatišja jurio bi u Borovo naselje svojoj Ivanki, unatoč opasnosti i molbama njezinih roditelja da se čuva.
Ivankina snaga crpila se iz te ljubavi prema Ivici, do kojeg je u to vrijeme stigla lažna vijest da su mu majka i mlađi brat Nikica mučki ubijeni. Ivica je jako patio, a Ivanka ga u toj boli nije htjela ostaviti samog, bila mu je oslonac. Svojoj je sestri tada objasnila: "Eto, htjeli ste da odem, brinuli ste za mene, a da sam otišla, moj Ivica bi ostao sam".
Izgledala je kao da spava…
Dana 4. listopada 1991. godine dogodila se tragedija. Iako je stanje na bojišnici postajalo sve teže, Ivankina majka, sestra i Ivanka svakodnevno su pripremale obroke za branitelje. Stipo Mlinarić ispričao je kako su ih toga dana, samo sat vremena prije, upozorili da se sklone jer se očekivao tenkovski napad. One su ipak ostale, a granata koja je iznenada pala u dvorište – sumnjalo se da je netko dojavio kako se upravo tamo skuplja veliki broj branitelja – Ivanku je na mjestu usmrtila. Još dvojica branitelja su teško ranjena, kao i njezina sestra Anka kojoj je kasnije izvađeno 13 gelera. Anka se prisjetila tog strašnog događaja:
"Još pred sobom vidim Ivanku u bijeloj majici i bordo trenirci. Vozili su nas sve kombijem u bolnicu, tata je plakao držeći u naručju Ivanku koja je izgledala kao da spava. Dobila je samo jedan geler, ali smrtonosni, u potiljak. Vinko Crnjac, koji nas je vozio, pokušavao nas je utješiti kako je Ivanka samo u nesvijesti, iako je odmah znao da je mrtva. Ja sam mu vjerovala, željela sam vjerovati, pa kada je u bolnici u ambulantu ušla jedna medicinska sestra i rekla – 'Djevojka koju su također dovezli je mrtva!' – počela sam jaukati, slomila sam se."
Djevojka mi je poginula…
Sudbina je htjela da Ivica, ne znajući što se dogodilo, istoga dana dođe u bolnicu zbog ranjenog suborca. Pred ulazom je čuo strašnu vijest. Izbezumljen i očajan, gotovo je provalio unutra kako bi je pronašao. Kasnije je ispričao kako su Ivanku, u zgradi Lučke kapetanije gdje su odnosili mrtve, stavili u drveni sanduk.
Vasilija Tucker, bolničarka sa Sajmišta, prisjetila se trenutka kada se Ivica vratio na položaj: "Sjeo je pokraj mene i rekao da mu je poginula djevojka. Ja sam ga slušala, a onda smo samo gledali ispred sebe... Više nismo ni riječi progovorili. Sjedili smo tako možda nekih dvadesetak minuta, ja sam ga potapšala po leđima... Na sekundu je naslonio glavu na moje rame, a onda je ustao i otišao".
Šest dana nakon Ivankine pogibije, 10. listopada, poginuo je i Ivica. Tijekom granatiranja, začuo je krik ranjenog suborca: "Jura, pomozi, ranjen sam!" Bez trenutka oklijevanja, Ivica je istrčao iz zaklona kako bi mu pomogao, no sljedeća eksplozija usmrtila je i njega. Bilo je to samo četiri dana nakon njegovog 23. rođendana.
Mladost koja nije stigla procvjetati: Josipu Culeju je presudio metak koji su mu ispalili u glavu
Danas Ivanka i Ivica počivaju u miru vukovarskog Memorijalnog groblja, u zemlji koju su toliko voljeli i zajedno branili. Na Valentinovo, sjetimo se ove čiste mladosti koja je u najtežim vremenima izabrala odanost ispred straha. I dok se za Ivankinim ocem još uvijek traga u bolnom vihoru nestalih, njihova priča ostaje kao vječni putokaz o ljubavi koja ne prestaje. Spojeni u tišini i slobodi, ostaju nerazdvojni u našem sjećanju.
Ivanka i Ivice, nismo vas zaboravili.